Još od onog momenta kada je Balašević prvi put otpjevao „Svirajte mi jesen stiže dunjo moja“ neinventivni novinari su počeli obilato da koriste frazu „parada pijanstva i kiča“. I meni je to palo na pamet kada sam proteklog vikenda gledao novo izdanje „Dore“, odnosno fešte sa koje je Hrvatska birala svog predstavnika za ovogodišnji „Eurosong“. I onda shvatim da ću se ogriješiti o organizatore ako nešto takvo napišem. Nije tamo bilo pijanstva. Bila je to parada kiča i kiča.

Iz godine u godinu gledamo istu predstavu samo sa novim akterima. I to ne uvijek novim. Red ocvalih i nakvasalih nekadašnjih muzičkih veličina, pa red neke nove djece predstavljene kroz razne televizijske realiti programe namijenjene masovnoj zabavi. Neinventivni voditelji koji na silu nastoje biti duhoviti i opušteni. A povrh svega kao nekakav privid neizvjesnosti.

Iz godine u godinu se, također potvrđuje činjenica kako minuli rad više ništa ne znači. Može Tony Cetinski da se diči moćnim glasom i velikim hitovima od prije deset ili dvadeset pet godina, ali to u ovoj priči malo znači. Nova generacija hoće nove heroje. Po mogućnosti takve koje će da sažvaću za jednu sezonu i ispljunu kako bi napravili mjesta za nekog novog. Nekog novog ko će da doživi istu sudbinu.

Ovoga puta izbor je pao na Albinu Grčić, Splićanku koja je svojih pet minute slave dobila u projektu „The Voice“, a sada i priliku da se predstavi na evrovizijskoj sceni. I to nije ništa neobično. Baš na takvim projektima se već godinama regrutuju takmičari za „Eurosong“.

Odmah da se razumijemo. Djevojka je sasvim u redu. Pjeva jako dobro, mada je pitanje koliko ova „tiktokava“ pjesmica pruža mogućnosti za prezentaciju njenih vokalnih sposobnosti. I ta pjesmica nije ni bolja ni gora od onoga što se već godinama nudi na evrovizijskom tržištu.

I to je moja najveća zamjerka. To što je sve „onako“. Što je sve namjenski urađeno da bude u trendu i što je i od Albine i od pjesme napravljen, prije svega proizvod.  Tačno sam mogao da ih zamislim kako, kao ekipa sjede u studiju i procjenjuju šta bi to moglo proći kod publike i žirija.

Ne znam, možda to tako i treba i možda danas i ne može drugačije. Moguće. Ali ono što znam jeste da se meni takav pristup ni najmanje ne sviđa. Nije pjesma sarma pa da je praviš po receptu. Ako ćemo pravo čim je praviš tu već nešto ne štima. Pjesma ti se desi ili ti se ne desi, a onda je sve ostalo samo nadogradnja. Pjesma je artikulacija unutrašnjeg bola, a ne slaganje ritmova sa riječima.

Znam da pripadam nekim drugim vremenima i vjerovatno niti ne mogu osjetiti senzibilitet novih generacija. Zato sam nekoliko puta pažljivo i otvorenog uma poslušao kompletnu ovogodišnju ponudu na „Dori“. I znate šta? Niti jednu pjesmu nisam poželio da čujem ponovo. Onako za svoju dušu. A to valjda nešto govori.

Nije čak ni u tome problem što ja neću poželjeti da čujem te pjesme za deset ili dvadeset godina. Ma čak ni za godinu dana. Tragedija je što ni oni koji se danas oduševljavaju tim pjesmama neće imati strpljenja za njih nakon tih godinu dana. Oni imaju još manje strpljenja od mene i njihovu pažnju će zaokupiti neke nove pjesme. I još neke nove. I neka novija lica i glasovi. I pomirit ćemo se sa činjenicom da više ništa nije pravljeno da traje duže od jedne sezone. A današnje velike „zvijezde“ poput Albine koja samo na jednoj pjesmi ima po trideset miliona pregleda ostvarit će, u najboljem slučaju, prosječnu karijeru i za deset ili dvadeset godina, krijući bore i stomak nastupit će na nekoj novoj „Dori“ čudeći se zašto publika ne sluša pjesmu nego po inerciji glasa za „proizvod“ koji se najviše trenutno reklamira. I neće se sjećati kako su i sami nekad bili takav „proizvod“.