“Kad odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom i kad mesečina zaveje moj trag nemoj tugovati jer jednom svakom mali nemi slavuj doleti na prag”

Tako nas je Balašević još prije više od trideset godina pripremao na činjenicu da taj mali nijemi slavuj neće zaobići ni njegov prag. Pokušao je on da svoje najbliže navikne na činjenicu da i besmrtnici umiru. Svoje najbliže, ali i čitavu armiju onih koje je tokom četrdeset četiri godine koliko se zna za njega kao kantautora i pjesnika navikao da prevodi njihovu bol u svoje stihove. Dobro, prevodio je on svoju bol, svoje želje, svoje snove i svoje ljutnje ponekad, a nama je značilo jako puno to što smo se prepoznavali u tim rimama.

Uprkos svemu onome što nam razum govori primarno osjećanje na vijest o njegovoj smrti je nevjerica. Koliko god bio stvaran Đorđe Balašević je za mnoge od nas bio onaj izmišljeni prijatelj, onaj mali patuljak sa jastuka koji zna da kaže pravu stvar u pravi čas. Ili da otpjeva pravu pjesmu u pravi čas. Imao je on pjesmu za svaku situaciju, pa i za vlastitu smrt. Još 1985.godine zamolio je u pjesmi nek mi ne pletu lovore, nek drugom drže govore. Neće moći spriječiti ni jedno ni drugo. I svi oni kojima je bio trn i u peti u oku sada će se javiti da pišu hvalospjeve o njemu. Oni koji su htjeli da otmu njegove pjesme od njega. Pjesme su im bile ok, ali uvijek su nekako htjeli da tvorca tih pjesama nekako izbrišu sa te slike. Onako kako je nekad bilo u redu da se na sletu izvodi “Računajte na nas”, ali nije bilo u redu da on izvodi tu pjesmu. Sada će pokušati da retuširaju tu staru fotografiju. I neće uspjeti. Tek sada neće uspjeti.

Biće i onih drugih koji bi da se malo ogriju na njegovoj vatri. Odjednom će se pojaviti masa onih koji će tvrditi da su mu najbolji prijatelji stavljajući neke fotografije uhvaćene u prolazu kada obična ljudska pristojnost nije dozvoljavala da im negativno odgovori na pitanje “može li, slika?”. I mogla je slika.

Zato vam neću pričati o tome šta je meni značio Balašević. Ni o tome kako sam bio siguran da su neke njegove pjesme istrgnute iz mojih snova. Ni o našim susretima. Predugo sam se grijao na toj njegovoj vatri da bi mi sada kada bih na taj način pisao to djelovalo kao da je zapišavam.

Neka mi zato bude dozvoljeno da podsjetim na to šta je značio ovom gradu i šta je Sarajevo značilo njemu. Svoju veliku ljubavnu priču prvi put je ozvaničio u Sarajevu. Olivera i on se nisu upoznali u Sarajevu, ali je to bio grad kojim su prvi put prošli držeći se za ruke i bez straha da će ih neko vidjeti. I slikali si pored Sebilja, kao svi pristojnu turisti. I onda je ta fotografija do dana današnjeg završila u njihovoj spavaćoj sobi.

“Oslobođenje” je prvi put u istoriji kasnilo sa svojim prvim izdanjem onog novembra 1986.godine kada je prvi demonstrirao da nije nemoguća misija napuniti “Zetru”. Kasnilo je da bi imalo priču sa tog koncerta.

Možda već znate, ali moram da vas podsjetim da je on napisao stihove za pjesmu “Sarajevo će biti”. Kada su mu oči bile pune njegovog Sarajeva koje neko ruši i to i u njegovo ime nazvao je “Studio 99” i pitao šta može da uradi za Sarajevo. A Fazla mu kaže “uradi ono što najbolje radiš, napiši pjesmu”. I napisao je. I izgovorio prve dvije strofe telefonski. Kasnije više nije bilo moguće uspostaviti vezu i pjesmu su Zlatan Fazlić i Zlatko Arslanagić dovršili do formata koji danas poznajemo.

Poznata je priča o tome kako je usred rata i usred tog uragana mržnje koji se vio svuda oko njega imao tri čiste da napiše “Krivi smo mi” i “Čovek sa mesecom u očima”. I imao je puno pravo da već 1998.godine, kao prva prava istinska zvijezda iz Srbije dođe u Sarajevo da održi koncerte. A onima koji su ga upozoravali da mu u Sarajevu prijeti atentat odgovarao je “da mi nešto preti pa ja bih se sakrio u Sarajevo”.

I ipak moram biti malo ličan. Bio sam na svakom njegovom sarajevskom koncertu. Ali baš na svakom. Od 1983.godine u Domu mladih pa do 2018.godine u Skenderiji. I žao mi je što oni klinci koji sada stasavaju za koncerte neće imati prilike da prisustvuju tim druženjima sa njim. To je uvijek bilo više od koncerata. To vam je bilo kao da dođete kod dragog prijatelja u goste. Šteta što mu više nećemo ići u goste. Pa makar ja ovaj put i izostao. Dobro, izostaće i on. Ali ovaj put su mu sa neba napisali opravdanje. I pozvali ga da otpjeva duet sa onim malim nijemim slavujem iz njegove pjesme.