Bosanskohercegovačka muzička tradicija sigurno se ne iscrpljuje muzičkim nasljeđem tri najveće etničke skupine. Neprocjenjivo muzičko blago krije se u seharama sarajevskih i bosanskih Jevreja, ali previše rijetko je iznošeno na svjetlo dana. Jedna od rijetkih koja je stekla svjetsku slavu izvodeći upravo sefardski melos jeste Flory Jagoda, Sarajka koja je rođena kao Flora Papo negdje odmah poslije Prvog svjetskog rata, a umrla je krajem januara ove godine u svojoj devedeset i osmoj godini i daleko od rodnog grada.Zašto vam pominjem Flory Jagodu? Zato što sam čuo njenu nasljednicu. Preslušavajući još neobjavljeni album Zorane Guja “Sephardica” postalo mi je jasno da je ona ta koja će nastaviti nositi tu baklju dalje. Zorana je ona nova Jagoda koja je procvjetala ovog proljeća.Zorana Guja je ugledna etnomuzikologinja, ali i rijetko ubjedljiv vokalni solista. Svojim prvim albumom ona je publici predstavila tradicionalne napjeve Romanijske regije. U svom istraživanju muzičkog nasljeđa sada se dotakla sefardske muzike.I odmah vam moram reći da je u tih jedanaest pjesama ponudila je i tri iz repertoara Flory Jagode sa dozvolom njenih nasljednika. Zorana je zaokružila jednu nenametljivu muzičku priču, skupljenu između dva klasika sefardske muzike, pjesama “Adio kerida” koja otvara i “Kad ja pođoh na Bentbašu” koja zatvara album. Oko ove posljednje se dugo lome koplja da li je u pitanju melodija koju su Sefardi ponijeli iz Španije pa je preko Istanbula donijeli i u Sarajevo. Ili je, kako tvrde drugi, u pitanju turski vojni marš koji je komponovao Rifat Bey i koji su u ove krajeve donijeli turski askeri. Ja sam skloniji prvom tumačenju jer se ta pjesma stilski posve uklapa u muzičko nasljeđe ovdašnjih Sefarda.Zoranin glas je nešto najčišće što ste odavno čuli, to vam garantujem. Poput planinskog potoka njen glas vas vodi kroz brzake i kaskade kojima se samo možete diviti. A onako kako se sefardska muzika mješala sa ovdašnjim muzičkim tradicijama to možemo osjetiti i u nekim pjesmama na ovom albumu. I to je samo dodatni kvalitet ovog albuma. A kada se takav anđeoski glas kakav Zorana sigurno ima udruži sa vrhunskim instrumentalistima kakvi su njen otac Slaviša Guja i Darko Košavić koji je još prije tridesetak godina otkrio ljepotu sefardske muzike i kada se oni potrude oko aranžmana dobijete pjesme kojima ćete sigurno vraćati iznova i iznova. I neće vam dosaditi. Bar sam ja prilikom svakog novog slušanja otkrivao nešto novo. I gosti poput violinista Ivane Đurić i Vladimira Stanojevića donose neki svoj prepoznatljivi pečat koji postaje samo nova potvrda da se radi o vrhunskom ostvarenju.Ne znam u kojem će pravcu dalje Zorana djelovati. Možda će nam otkriti neku novu i drugačiju zaboravljenu i prašnjavu fioku našeg muzičkog bogatstva i možda to neće imati nikakve veze sa sefardskom muzikom ovog podneblja. Ali, bez obzira na to, može biti ponosna jer je albumom “Sephardica” ostavila kapitalno djelo od kojeg će morati polaziti svi koji se sutra budu htjeli baviti ovom vrstom muzike.