Nastojim prilično redovno pratiti aktuelnu diskografiju. Izabrati ono što mi se sviđe, ali i biti obaviješten o svemu što izlazi. Nekad mi se, međutim desi da ponešto propustim. Tako sam sa nekoliko mjeseci zakašnjenja “otkrio” album Đorđa Davida i sastava “Death Saw” pod nazivom “Da se ne zaboravi”. Ne znam šta bi vam rekao o Đorđu Davidu, odnosno Đorđu Nikoliću, kako mu piše u ličnoj karti. Kad postane žrtva rialitija najradije bih ga naprosto izbrisao iz kolektivne memorije, a opet neosporno je da se radi o jako dobrom pjevaču. To vam je čovjek koji je pjevao u obnovljenoj “Generaciji 5”, a onda tražio sebe od elektronike do heavy metala. Autorski i nije baš posebno zanimljiv i valjda je to i sam shvatio i ovaj album “Da se ne zaboravi”, objavljen krajem 2020.godine uradio je tako da je iznova otpjevao neke velike pjesme za čiji su nastanak odgovorni neki drugi ljudi.

Da ne komplikujem, snimio je album obrada. Ali ne onako kako se to obično radilo tokom devedesetih i ranih dvijehiljaditih kada je nastala prava pomama za takvim albumima. Ne po principu “daj da nabacamo na album što više hitova”. To možda i jeste komercijalniji pristup, ali meni se ovaj Davidov više sviđa. Sa izuztekom jedne ili dvije pjesme na ovom albumu ostale nikada nisu bile nekakvi mega hitovi iako su iz repertoara mega uspješnih sastava i izvođača. To je ono što me prvo zaintrigiralo.

Album i otvara i zatvara ista pjesma, ali u dvije verzije. U pitanju je pjesma “Gde si” koja se prvobitno našla na Bajaginom albumu “Muzika na struju” iz 1993.godine. Nikada nije stekla status velikog hita, kao uostalom ni ostatak materijala sa tog albuma iako se neosporno radi o kvalitetnoj ploči. Radi se o rasnom rock broju kojem je Đorđe David uz svoj bend dao još dodatnu dozu čvrstine i energije. A u prvoj verziji sve je još dodatno ukrasila Ivana Peters, a to vam je ona ista djevojka koja je tako sjajne pjevačke dionice pružala u grupi “Negativ”. I to je, zapravo jedina pjesma za koju nisam siguran koliko ima opravdanja da se nađe na albumu na čijem omotu se nalazi fotografija pasoša SFRJ. U vrijeme objavljivanja ove pjesme SFRJ kao takva više nije ni postojala, ali se, istini za volju, još mogla preći poneka granica sa tim pasošem. Tako da se baš i nije posve koncepcijski promašilo.

Ostatak materijala je iz perioda od 1972. do 1989.godine i s njim nema takvih dilema. Priča se nastavlja sa obradom pjesme “Par godina za nas” iz 1989.godine i sa potpisom “Ekatarine velike”. I to je, vjerovatno najpoznatija pjesma na ovom albumu i onaj jedini pravi hit o kojem sam govorio.

Slijedi obrada “Atomskog skloništa” i pjesme “U vremenu horoskopa”. U pitanju je naslovna pjesma trećeg studijskog albuma ovog sastava iz 1980.godine. Kao i kod “Par godina za nas” ni ovde nisu puno odstupili od originala, ali to im, očito, nije ni bila namjera.

A onda slijede dvije poslastice. Kada pomenete “Riblju čorbu” i “Bijelo dugme” znate da tu ima toliko velikih pjesama da uopšte nije lako probrati. A Đorđe David je probrao posve neočekivano. Iz cjelokupnog repertoara “Riblje čorbe” on se odlučio za baladu “Kad ti se na glavu sruči ceo svet”. Pjesmu poznaju uglavnom pasionirani “čorba” fanovi. Objavljena je 1982.godine i zatvarala je A stranu albuma “Buvlja pijaca”. Bio je to jedan od posljednjih velikih radova Rajka Kojića. I dok je kod “Čorbe” ta pjesma bazirana na skoro pa akustičnim gitarama David i grupa su joj dali klasičan aranžman jedne hard rock balade.

“Bijelo dugme” opet ima takvu reputaciju da je, šta god uzmete, nekad bilo hit. Ipak junaci naše priče su se i ovde opredjelili za neobičan izbor. Odlučili su se da ponovo snime pjesmu “Ne gledaj me tako noćas i ne ljubi me više” iz 1975.godine i sa drugog albuma “Bijelog dugmeta”, čuvene ploče “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Zanimljiva je to pjesma. Sjećam se da sam u vrijeme njenog pojavljivanja bio tinejdžer i da smo je dosta i voljeli i slušali. Kasnije se negdje usput izgubila i iz programa radio stanica i iz koncertnog repertoara. A kuriozitet je da je upravo ta pjesma izabrana za najavni singl albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ima kod “Dugmeta” pjesama koje svaki dobar pjevač može pristojno otpjevati, a ima od onih koje naprosto zahtjevaju Bebeka. E ova je jedna od tih drugih. Đorđe David je dobar pjevač, ali nije Željko Bebek. I tim sam valjda sve rekao.

Na albumu se i nastavilo sa biranjem pjesama koje će rijetki prepoznati. Možda je to napravljeno i da oni koji budu slušali album pomisle kako su to origanlne autorske pjesme i dodaju još koji poen na konto Đorđa Davida i njegove grupe. A možda im se samo dopadaju te pjesme. U takvu priču se sasvim lijepo uklapaju i “Mamurni ljudi” i “Slobodan i svoj”. Prva je uzeta iz 1987.godine sa albuma “Kao kakao” skopske grupe “Leb i sol”, a druga je probrana iz 1982.godine i sa albuma “Zbog tebe bih tucao kamen” Olivera Mandića. I zazvučale su puno drugačije od originala, što je valjda i smisao pravljenja ovakvih albuma.

Prije ponovljene “Gde si” suočavamo se sa Davidovom verzijom “Pjesme broj 3”, čuvene balade sa prvog albuma grupe “Time” iz 1972.godine. Sve ono što sam rekao za Bebeka vrijedi i za Dadu Topića. S tim što se ovde Đorđe David ipak malo više primakao originalu.

Da bi ovo, u pravom smislu te riječi, bila jugoslovenska ploča njeni kreatori su birali autore i izvođače iz cijele Jugoslavije. Uz četiri pjesme beogradskih sastava dobili smo po jednu iz Pule, Sarajeva, Skopja i Zagreba.

A ako me na kraju pitate da li je ovim albumom Đorđe David obezbijedio da se te pjesme ne zaborave moram vam reći da nije. Srećom te pjesme su sebi već obezbijedile malo duži rok trajanja. Da je do samog Đorđa Davida teško da bi ih on sačuvao od zaborava. Naprosto on nije ime tog kalibra. Ali ako je i malo pretjerao sa naslovom te ne znači da u ovom albumu ne može da se uživa. Može, vjerujte mi.