Postoje ljudi za koje, uprkos svim racionalnim razlozima, vjerujemo da će zauvijek biti među nama. Da nikada neće promijeniti agregatno stanje. Iako smo znali da to nije moguće, osjećali smo da Čičak ima da traje dok traje i ovaj grad. I možda nismo puno ni pogriješili. Želimir Altarac jeste otišao na našu veliku žalost i žalost njegovih najbližih, ali Čičak je toliko ugradio sebe u sve ono što Sarajevo jeste da teško da će još dugo, dugo nestati.

Sa Čičkom sam se posljednji put sreo prije dva ili tri mjeseca. Obojica smo gostovali u nekoj televizijskoj emisiji i dok smo čekali na svoj red imali smo prilike da se ispričamo. Pričao mi je o planovima da napravi sveobuhvatan dokumentarni film o sarajevskoj pop rock sceni. Laskalo mi je što i mene želi uključiti u tu priču. Kad sam završio sa svojim gostovanjem on je još sjedio tamo gdje sam ga i ostavio prilikom odlaska u studio i mahnuo sam mu na odlasku. “Vidimo se” – “Vidimo se”. Više se nismo vidjeli. I nećemo.

Nikada nismo na pravi način artikulirali šta nam Čičak zapravo znači. Svi osjećaju prazninu zbog njegovog odlaska, a tek rijetki bi znali barem približno objasniti tu prazninu. Ja ću barem pokušati. Želimir Altarac Čičak je bio prije svega svjedok i učitelj. Svjedok zato što je, od samih početaka, prisustvovao stvaranju onoga što danas s ponosom zovemo Sarajevska rock škola. I učestvovao u tom stvaranju. I prvi je pokazao da nije neophodno da sviraš i pjevaš da bi bio važan dio te priče.

Zato nam je bio učitelj. Meni prije svega. Imao sam tu sreću da vrlo brzo nakon što sam počeo profesionalno pisati o popularnoj muzici sretnem njega. I još veću sreću da bez imalo zazora podijeli sa mnom svoje ogromno znanje i iskustvo.

Čičak je bio i pjesnik. Malo je poznato da je on autor nekih od najljepših stihova koje su otpjevali “Indexi”, njegovi dragi prijatelji “Indexi”. Dovoljno je samo da pomenemo onaj recitativ na početku pjesme “Negdje na kraju u zatišju” i pjesmu “Svijet u kojem živim”. Nakon toga više ništa ne treba ni pominjati.

On je patentirao da posao disk džokeja može biti ozbiljna zanimacija. Bio je rock kritičar i bio je radijski voditelj. Baš zahvaljujući činjenici da je on to bio i ja sam se povremeno usuđivao pokušati biti sve to. Sa manje ili više uspjeha, ali usuđivao sam se.

Nije jednostavno odabrati po čemu je od svega čime se bavio bio najznačajniji. Ja bih se ipak usudio reći da je posljednjih 50 godina obilježio kao promoter velikih koncerata. Zahvaljujući njemu i njegovom projektu festivala “Nove nade, nove snage” mnogi mladi bendovi su dobili prvu pravu priliku da se predstave i nekom drugom, a ne samo zidovima tatinog podruma ili garaže. I nakon toga postali veliki. Previše bi prostora uzelo da ih sve nabrajam.

Ja se jako dobro sjećam i njegovih “heavy metal festivala” iz druge polovine osamdesetih godina prošloga vijeka, a ponajviše “Čičkovih rock maratona”. Teško bi se našao bend koji je bio spreman odbiti Čička kad bi ih pozvao na svoju rođendansku feštu. A te je fešte pravio u prostorima poput “Zetre”. Za toliki broj gostiju koji bi mu došli na rođendan manji prostor nije dolazio u obzir.

A kad nije dovodio nama velike zvijezde, pa i svjetske, našao bi načine da odvede nas na njihove koncerte negdje u okolini. Čisto da ovi mlađi znaju da pjesma “Sa Čičkom na Stonese” nije plod mašte. I sam sa išao tada sa Čičkom na “Stonese” i to mogu potvrditi.

I kad sve to čovjek nabroji umori se. A kako li se tek on sam umorio sve to radeći. Bez obzira što nam je uvijek djelovao kao čovjek neiscrpne energije i neuništiv bolest ga je stigla. Iznenada i bez najave. I sve je izgledalo kao da nam ge je neko preko noći ukrao i da će tražiti nekakav otkup za njega. Nažalost neće. Čičak je otišao u vlastitu emisiju, negdje iza oblaka. A mi moramo da se suočimo sa činjenicom da nikad i niko neće izreći ono njegovo čuveno “O,je”, onako kako je on to znao.

O,je!