O jednom koncertu, jednom albumu i jednom omotu

Prije četrdeset godina, na današnji dan, bio sam maturant i svijet se prostirao ispred mene nepregledan u svim svojim mogućnostima. Znao sam da ću na jesen u vojsku, a nakon toga na fakultet. Sve nakon toga, sve iza toga bilo je neizvjesno i moglo je, ali nije i moralo biti.

Prije četrdeset godina, tačno na današnji dan, tačno petog aprila 1981.godine „Bijelo dugme“ je u zagrebačkom klubu „Kulušić“ sviralo posljednji koncert u okviru promotivne turneje „Doživjeti stotu“. I ne samo da su svirali nego su i snimali.

Vrlo brzo se pojavio i album sa snimkom dijela tog koncerta, album nazvan jednostavno „5. april 1981.“. Bio je to drugi njihov koncertni album, drugi od ukupno četiri zvanična. I ni sa jednim nisu imali previše sreće. Ako Bregoviću treba da ostane neki žal iz tog dijele njegove karijere onda je to što nisu uspjeli na jedan album prenijeti tu pravu atmosferu njihovih koncerata. Ali, ako ćemo pravo tome su se najviše i približili sa „Petim aprilom“.

Nisam ja stigao ni napustiti školsku klupu, a album sam već imao u rukama. Album sa naljepnicom da je štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Čuj ograničeni tiraž od 20.000 primjeraka. Pa to je i u tadašnje doba velikih tiraža za mnoge bila nedostižna cifra. I svaki je primjerak ploče nosio zaseban broj, kao pravi kolekcionarski primjerak. Sad, da me ubijete ne mogu se sjetiti koji je broj nosio moj primjerak.

U trenutku kada se pojavila ta ploča ona je prije svega bila važan dokument. Dokument o jednom bendu u jednom trenutku. Teško da je to baš reprezentativan prikaz koncert za ono što je „Bijelo dugme“ bilo tokom svoje karijere, ali sigurno vjerno oslikava ono što su predstavljali tog ranog proljeća 1981.godine.

Album koji su koncertno promovisali, album „Doživjeti stotu“ bio je potpuni zaokret u njihovom zvuku i predstavljao je priklanjanje novovalnim trendovima u želji da se pridobije nova publika, a ne izgubi stara. Ni jedan ni drugi cilj nisu ostvareni. Raniji poklonici nisu mogli svariti ovu „izdaju“, a klinci su u njima ionako vidjeli „dinosauruse“ kojima se nije moglo vjerovati.

Ipak, Bregović je i dalje vrtio svoj film. Na turneji su i stare pjesme izvodili u novim aranžmanima, ponekad dovedene i do neprepoznatljivosti. I što je posebno zanimljivo, nisu na album uvrstili niti jednu od pjesama sa prva dva albuma. Vjerovatno ih je bilo prilično teško prilagoditi novom zvuku koji su preferirali. Ili koji je, barem preferirao njihov šef.

Album je otvarala pjesma „Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze“ koja je otvarala i treći album „Eto baš hoću!“. Sa tog albuma su uvrstili i pjesmu „Ne dese se takve stvari pravome muškarcu“. I to je prvi i jedini put da su se te dvije pjesme našle na nekom zvaničnom koncertnom izdanju.

Album „Bitanga i princeza“ zastupljen je očekivano naslovnom pjesmom te pjesmama „Ipak poželim neko pismo“ i „Na zadnjem sjedištu moga auta“ koja je posebno bila zahvalna za pakovanje u novi aranžman.

Iako je taj koncert trebalo da predstavi novi album i sa njega su uvrštene svega tri pjesme. Naravno, naslovna „Doživjeti stotu“, naravno rasplesana „Ha,ha,ha (Svi marš na ples)“ i iznenađujući izbor sa pjesmom „U stvari ordinarna priča“.

Preostale dvije od deset pjesama na albumu bile su potpuno iznenađenje. Meni, kao klincu koji nije baš tada previše znao bile su posve nove. Jedna je bila B strana singla „Ima neka tajna veza“, pjesma „I kad prođe sve pjevaću i tad“, a druga „Sve ove godine“ iz repertoara „Indexa“.

Njihove pjesme je Bebek oduvijek volio pjevati, a Bregoviću su bili, usudio bih se reći, „tiha patnja“. Jednom prilikom mi je rekao da mu je žao što on nije napisao njihovu pjesmu „Sanjam“. Nisu je, doduše, napisali ni oni, ali o tom nekom drugom prilikom. Ipak, u ovoj ska-novovalnoj priči „Sve ove godine“ je puno bolje funkcionisala.

Ploča je upakovana u omot koji tada nije izazvao nikakvu posebnu pažnju, a koji bi danas, u doba političke korektnosti sigurno bio barem problematičan, ako ne i nešto više. Na omotu je, u tri poze, prikazana mala djevojčica Mia Jeličić, kćerka Mladena Jeličića Troke, a na srednjoj fotografiji je od pasa naniže obnažena. Međutim, kada je „Croatia records“ 2003.napravila reizdanje tog albuma ta fotografija je izbačena sa omota. Mia je imala tragičnu sudbinu i preminula je u svojim tridesetim 2014.godine. Nije dočekala četrdeseti rođendan, ali ga je dočekao album na čijem se omotu našla.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s