Prošlo je skoro mjesec dana od trenutka kada me Željko Bebek iznenadio nekim svojim izjavama u programu Hrvatske radio televizije. Nisam odmah reagovao nego sam rovio, istraživao, pitao, a sve u namjeri da mi se ne desi da zbog nepažnje propustim neki bitan momenat iz priče koju nam je plasirao i za koju ja nikada ranije nisam čuo. Znam da sam tako rizikovao da izgubim na aktuelnosti, ali je to ipak „manje zlo“ nego da sam onako na prvu optužio čovjeka da prekraja istoriju.

A biće ipak da je prekraja. Retušira i dodaje nove razloge za svoj odlazak iz „Bijelog dugmeta“. Prije godinu – dvije tvrdio je da su se razišli nakon pjesme „Kosovska“ sa albuma „Uspavanka za Radmilu M.“, a sada je sporna pjesma „Lipe cvatu“, odnosno onaj stih iz te pjesme u kojem je Bebek, kao trebao otpjevati „ravna ti je Jugoslavija“. Ni jedno ni drugo nikad ranije nije pominjao niti su drugi pominjali u nabrajanju razloga njegovog odlaska.

Donekle bih ja i imao razumjevanja za njegov otpor da je on bio utemeljen na naučno utvrđenim činjenicama sa argumentacijom da je dotična, to jest Jugoslavija, bila uglavnom brdsko – planinska zemlja sa tek nešto ravničarskih područja. Ali nije u tome zvrčka. Ne, Bebek bi sada da nas ubijedi da on nije htio pjevati „mrskoj tamnici naroda“.

To se zove kasno paljenje. Otkriješ nam motive nakon trideset i sedam godina. Sve pod parolom da nikad nije kasno. Shvatam ja to. Ljepše zvuči da si napustio najveći bend koji je ikad djelovao na ovim prostorima iz principijelnih, pa i ideoloških razloga nego da je to bilo zato što si htio više para od autorskih tantijema. Puno ljepše zvuči, pogotovo ako se opasno primičeš nekim desničarskim političkim pokretima u kojima je pljuvanje po Jugoslaviji viza za ulazak u politiku. A kažu da naš dragi Bebek želi sada da pravi i političku karijeru.

Zašto je o tome šutio skoro četiri decenije? Nije on zlostavljana djevojčica kojoj je trebalo vremena da skupi hrabrost i progovori o svojim traumatičnim iskustvima. Donekle može biti i shvatljivo zašto o tome nije pričao u vrijeme dok je Jugoslavija postojala i dok je mogao imati izvjesnih problema zbog toga. Ali Jugoslavije nema već trideset godina i kako mu tad ne pade na pamet da nam otkrije svoju borbu protiv režima?

Možda zato što te borbe nije ni bilo. Tek u tom posljednjem intervjuu je Bebek otkrio kako je i njegov otac bio žrtva režima i odmah nakon rata završio u jugoslovenskim komunističkim kazamatima. Ko zna zašto nam je sada plasirao taj podatak koji je ostao nekako zamagljen u prvim danima poratne Jugoslavije, kao i razlozi odlaska u zatvor Bebeka starijeg. Hajde, ipak da mu vjerujemo da je to bilo zbog suprotstavljanja tadašnjem režimu.

Bebek mlađi, očito, sa tom istom državom nije imao nikakvih problema. Odslužio je vojsku, radio je u državnoj službi (ili da budemo precizni u samoupravnoj interesnoj zajednici) i imao priliku da u toj istoj državi, koja je zaslužila njegovu mržnju, postane jedan od najvećih idola mlade generacije. Zar zaista vjeruje da to tadašnja Jugoslavija nije mogla osujetiti samo da je htjela?

Čovjek je pjevao Titu i čovjek je išao na radnu akciju. To su nepobitne činjenice koje se nikakvom naknadnom pameću ne mogu izbrisati iz biografije.

I još nešto. Na osnovu svih dostupnih dokumenata, podataka i izjava, u momentu kada je Bebek napuštao „Bijelo dugme“ pjesma „Lipe cvatu“ nije ni postojala. Barem ne tekstualno. Biografi „Bijelog dugmeta“ slažu se u tome da je u to vrijeme samo jedna od pjesama za novi album bila gotova i da je u pitanju pjesma „Meni se ne spava“. I to nije nimalo čudno znajući za Bregovićevu poslovičnu sklonost da tekstove radi u posljednjem trenutku i to u studiju.

E sad, da li je Bregović njemu zaista govorio te stihove i da li je zaista Bebek rekao da ih neće pjevati, a šef lakonski odgovorio „ako nećeš ti ima ko hoće“ znaju valjda samo njih dvojica. Bebek tvrdi da jeste, a Bregović, koliko ga ja poznajem neće nikad ništa ni reći o tome. Odavno je naučio da je svaka fama koja se stvori oko njega dobra i sigurno se neće upecati da uđe u bilo kakvu polemiku.

Paradoksalno zvuči, ali je nepobitno da od svih nekadašnjih članova „Bijelog dugmeta“ Bregović ima najmanje i želje i motiva da se vraća toj priči. Osim ako to ne podrazumjeva zagarantovan profit. I ima najmanje potrebe da prekraja istoriju. To će već drugi uraditi umjesto njega.