Ni iznenađenje ni razočarenje

Nije nikakva novost da film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ nije dobio nagradu američke filmske akademije za najbolji film van engleskog govornog područja. Mnogima je to iznenađenje, a još više je onih kojima je to poprilično razočarenje. A čini se da je ponajviše onih koji u uskraćivanju ove nagrade našem filmu vide svjetsku (da ne kažem bjelosvjestku) zavjeru protiv Bosne i ponovnu izdaju Srebrenice.

Ja niti sam iznenađen, niti sam razočaran niti vjerujem da su nešto članovi žirija imali protiv nas kada su umjesto nama tu pozlaćenu statuu dali Dancima.

Nisam iznenađen kao što ne bi trebao biti iznenađen niko ko je iole pratio komentare relevantnih filmskih stručnjaka u posljednjih pola godine. Film „Another Round“ danskog reditelja Thomasa Winterberga bio je apsolutni, ali baš ono apsolutni favorit ove godine.

Da mene pitate zbog čega je tako favoriziran ne bih znao šta da vam kažem. Gledao sam film i pojma nemam zbog čega je tako poseban. Ali kako mi kaže moj rođeni sin kome je film i ljubav i profesija i opsesija ja filmove gledam drugačijim očima i po njemu film je vrhunski i to mi je tvrdio još prije nekoliko mjeseci.

„Može biti“ kažem ja njemu „ali meni je bio dosadan“. „Nema veze“ odgovara mi „može i dosadan film biti vrhunski ako ima nešto drugo što je vrijedno pažnje“. Tu sam se ja, pravo da vam kažem, pogubio. I proradio je onaj mali cenzor u meni. Principijelno sam protiv zabrana, ali zabranjivao bih sve što je dosadno. I knjige i filmove i dosadne individue ako treba.

Ako kojim slučajem niste gledali „Another Round“ priča je potanka. Četiri sredovječna danska srednjoškolska profesora iz puke dosade odlučuju da provjere tvrdnje nekog opskurnog filozofa kako određena količina alkohola u krvi pospješuje umne i fizičke sposobnosti čovjeka.

A inače oni djeluju kao četiri mizerna, utučena i duboko depresivna lika iako ja u ta dva sata filma nisam uspio dokučiti motive za takvo njihovo ponašanje. Ako bi baš dozvolili sebi izlet u filozofiranje mogli bismo govoriti o nekakvoj „egzistencijalnoj dosadi“. E, ako je autoru filma cilj bio da tu njihovu dosadu prenese i na filmsko platno, pa da je i mi, gledaoci osjetimo onda mu moram odati priznanje da je u potpunosti uspio u tome.

Naravno, moram da se ogradim da ja nisam nikakav filmski kritičar i da govorim isključivo iz pozicije vlastitog sviđanja ili nesviđanja. Ali ja sam barem ovaj film pogledao, a ogroman broj onih mojih razočaranih sunarodnjaka koji tvrde da je „Aida“ bolji film „Another Round“ nisu ni pogledali. Teško je uspoređivati dva filma ako ih oba nisi pogledao. To, međutim u toj euforiji iščekivanja „oskara“ malo kome kao da je bilo važno. Bilo je, vjerujte i onih uvjerenih da je „Aida“ bolja, a da nisu čak ni „Aidu“ pogledali. Takvi smo ti mi. „Šta ja ima da gledam, valjda ja znam!“

Takvi su očekivali drugog bosanskog „oskara“ ne zato što su vjerovali u kvalitet samog filma nego su to iščekivali kao kompenzaciju bijelog svijeta za sve nepravde koje su nam od strane tog istog svijeta nanesene. A to i ne fercera baš na tim principima.

Također ne vjerujem da nam je iko uskratio novu radost iz Hollywooda iz čistog pasjaluka i zato što nas ne voli. Naprosto je „Another Round“ film više po ukusu onih koji su nagradu dodjeljivali, a oni koji su film pravili potrudili su se podobro da film bude zapažen i prije odlučivanja.

I ništa se strašno nije desilo. Zemlja se nije zatresla, nisu vulkani proradili i nisu počele da padaju ptice sa neba. Ni pečene ni nepečene. Život ide dalje. Jedino što su opet glasni postali oni koji su „Aidu“ i ranije otpuživali. A paradoksalno, optuživali su je i kao antisrpski i kao antibošnjački film. Jedni su u njoj vidjeli antisrpsku propagandu oličenu u nepotrebnom podsjećanju na zločin, a drugima je zasmetalo što je Jasmila napravila umjetničko djelo. Ti drugi bi htjeli poludokumentarac, nešto kao „Dara iz Jasenovca“ u kojem će se prikazati ogoljeno stradanje i zlo. A takve propagandne filmove nije pravio ni Veljko Bulajić.

Uzimajući u obzir veličinu i kapacitete naše filmske produkcije već je ulazak među nominacije bio pravo čudo. A to što nije dobio „oskara“ našem filmu ništa ne oduzima od važnosti. To je jedan dobar i pošten film o vrlo osjetljivoj i zahtjevnoj temi. Film koji je njegova autorica napravila onako kako ona misli da treba bez namjere da se dodvorava bilo kome.

Zato ja nisam ni razočaran, ni iznenađen, a pravo da vam kažem ni „uvređen“.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s