Jedna od najčudnijih priča u mojih preko 35 godina pisanja o muzici i jedna od najčudnijih priča u mom životu nikada nije ispričana. Sasvim moguće da me je pomalo bilo i stid da je ispričam. U tih preko 35 godina sreo sam sve relevantne pa i one manje relevantne muzičke stvaraoce. Osim jednog. Osim jednog koji nosi moje prezime. U pitanju je Damir Misirlić. Čovjek koji je bio itekako važno ime na sarajevskoj muzičkoj sceni u prvoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Oni malo površniji znaju ga tek kao autora muzike i aranžmana za pjesmu “Kakav divan dan”, pjesmu sa kojom je Amila Sulejmanović svojevremeno imala veliki hit. A sa tom istom Amilom u bendu “Amilla” svirao je i Damir. Oni koji ga bolje poznaju sigurno nemaju dilema da je njegova prava i nikad prežaljena muzička ljubav grupa “Bonton Baya”, a oni nešto pedantniji sjetiće se da je svirao i u grupi “Radio”.

Dakle, bilo je sigurno razloga i razloga da se nas dvojica sretnemo. A da i ne pominjem činjenicu da nosimo isto prezime i da su nas, zbog jednog slova razlike u imenu, često i miješali. A najčešće se dešavalo da me pitaju u kakvoj smo rodbinskoj vezi, a vjerujem kako ni on nije bio pošteđen takvih pitanja. I glupo i uzaludno je bilo objašnjavati kako se sa čovjekom nikad nisam sreo u životu. Uzaludno jer bi, svako malo, neko pokušao da preko mene stupi u kontakt sa Damirom. Iz neke treće ili pete ruke znao sam da živi i radi u Moskvi i to je bilo sve.

Posljednji takav pokušaj da ja budem nekome veza da dođe do Damira desio se nedavno nakon dodjele AMUS-ovih godišnjih nagrada. Na toj manifestaciji je ekipa Dine Šukala predvođena maestralnom Aidom Mušanović Arsić izvela upravo pjesmu “Kakav divan dan”. To je tako dobro zazvučalo da je Dini palo na pamet da tu pjesmu zvanično snime. A po finom čaršijskom običaju i u skladu sa još ljepšim zakonskim odredbama htio je pitati autora za dozvolu.

I javi se meni Dino sa molbom da mu pomognem da uspostavi kontakt sa Damirom. Objasnim ja njemu sve ovo o izostanku bilo kakvog našeg kontakta i ne zamjeram mu ako mi nije povjerovao. Da ne bih ispao potpuno beskoristan uputim ga na Amilu Sulejmanović pretpostavljajući kako bi ona mogla imati neki važeći kontakt. Ispričam ja tu epizodu mojoj Jasmini više kao neku duhovitu “zamisli šta mi se desilo” storiju, a ona me pogleda onako kako žene gledaju svoje muževe samo kad im žele staviti do znanja da su nešto dobro zaglibili i da u toj priči nema mjesta smijehu.

“I tebe nije stid da nakon toliko godina nikad nisi potražio čovjeka? A šta ako ste zaista rod?”. Tako to izgleda kada žene preuzmu stvar u svoje ruke. I poklopilo se da su u ovoj priči tri žene simultano preuzele stvar u svoje ruke. Druga je bila Amila Sulejmanović koja je objavila status o novoj verziji pjesme “Kakav divan dan” i u tom statusu napisala kako je Damir Misirlić tu pjesmu napisao svojoj supruzi Mireli Korkman Misirlić. I na svu sreću označi je.

I ta oznaka je bila onaj kraj zamršenog pletiva koji sam mogao uhvatiti i barem početi da ga otpetljavam. Pošaljem ja Mireli zahtjev za prijateljstvo, objasnim ko sam i šta sam i zašto se javljam. I odgovor stigne ekspresnom brzinom i od nje saznam da su i Damira jednako pitali za mene i da je konačno vrijeme da ispravimo nepravdu staru već 35 godina i upoznamo se. Dobijem i poziv da ih posjetimo na jadranskoj obali gdje trenutno borave. I tu se uključila i četvrta dama da poker bude potpun. Nju, tu četvrtu damu, obično zovu Sudbina. Već ranije smo Jasmina i ja rezervisali nekoliko dana na Jadranu uz prvomajske praznike. Eto prilike. Dogovorimo da nas posjete jedan dan tokom našeg boravka tamo.

Napiše meni Mirela (Damir očekivano nema profil na Facebooku) da dolaze tada i tada kod nas i da dovode nekoga za koga su sigurni da će mi njegov dolazak biti prijatno iznenađenje. Lupam ja glavu, vrtim razna imena po glavi, ali nikako da se dosjetim ko bi to mogao biti. I svako ime za koje sam pomislio da bi moglo biti pravo neopravdano sam osumnjičio.

Kada smo se konačno sreli sa njima je bio neko na koga ni trenutka nisam pomislio. Sa njima je bio Vlado Pravdić. Za one mlađe i neupućene da napomenem da je u pitanju originalni klavijaturista jednog manje poznatog sastava zvanog “Bijelo dugme”. I da vam kažem, bila je Mirela posve u pravu, bilo je to jako lijepo iznenađenje.

Provedemo nekoliko jako prijatnih sati. Padne nekoliko jako zanimljivih ideja poput one da sa Vladom uradim knjigu o svim tim njegovim godinama u “Dugmetu”. Sa Mirelom i Damirom otkrijemo Jasna i ja da smo na različitim krajevima svijeta sanjali iste snove o projektima koji bi dali pravi sjaj i dignitet sarajevskoj muzičkoj sceni. Ali o tome kada dođe vrijeme za to.

Znam ja da vas koji ovo čitate sada zanima rezultat tog DNK testa. Jesmo li Damir i ja rođaci ili nismo. E, to vam neću otkriti. Jesmo se mi prilikom ovog susreta pentrali po granama naših porodičnih stabala da utvrdimo ima li tu kakvog preplitanja. Ali to je, složićete se, naša stvar. Meni je puno važnije od otkrivanja rođaka otkrivanje dvoje sjajnih ljudi s kojima sam prepoznao puno više podudaranja nego što bi to moglo biti moguće na nekom testu koji bi uradili sa mojim genetskim kodom. Što uopšte ne znači da nismo rođaci.