Sram da nas bude. Sve onako zajedno. Koliko puta vam se desilo da kada saznate za nečiju smrt onako instintktivno pomislite „pa, zar nije on već?“. Samo zato što vam taj neko nije stalno bio pred očima i nije se borio za taj komadić pažnje. Sram i mene bilo. Znalo mi se desiti da kad me neko pita za nekoga da li je taj umro ili ne, da na trenutak zastanem i moram dobro da prelistam fajlove u svom umu prije konačnog odgovora. A, u posljednje vrijeme, to mi se najčešće dešavalo kada bi me neko pitao za Đorđa Marjanovića.

Sad više nema dileme. Jedan Đorđe je otišao početkom godine, a drugi sada. I oba su obilježili svoje epohe. I na svoj način. Premlad sam da bih se sjećao euforije koja je pratila Marjanovića i vremena njegove najveće slave. Ali se dobro sjećam jedne epizode koja mi je otvorila oči o razmjerama njegove popularnosti.

Bila je 1989.godina, a možebit’ i devedeseta. Moj stari je u to vrijeme volio da kaže da, kako je dobio snahu da je dobio i sina. I bilo je u tome istine. Kao momak nisam baš trčao da obiđem roditelje, a kada sam promijenio bračni status moja Jasmina je promijenila i tu moju naviku. Postao sam neuporedivo češći gost u roditejskom domu.

Vraćali smo se iz Banja Luke prema Skender Vakufu. Stari je vozio svoga „golfa dvicu“ tadašnje čudo tehnike, a stara je sjedila pored njega. Mlađi Misirlići, je li kako je i red, na zadnjim sjedištima. Radio je emitovao neke ubitačne i katastrofične vijesti koje je, zarad mentalnog zdravlja, trebalo što prije eliminisati.

Srećom, u to vrijeme sam uvijek nosio neke kasete po džepovima. Nešto što je trebalo preslušati, pa zašto ne i u autu. Prerovim ja po džepovima da vidim šta je u ponudi i, između ostalog, naletim na tada aktuelno izdanje najvećih hitova Đorđa Marjanovića. Više zbog staraca nego zbog sebe pružim kasetu naprijed u nadi da bi to moglo da ih podsjeti na mladost. Makar na trenutak.

Braćo mila, nije ih podsjetilo na mladost. Vratilo ih je u mladost. Svaku pjesmu su pjevali od početka do kraja. Uz svaku pjesmu su se njihali i pocupkivali na sjedištima. Bilo je neke iskonske ljepote u te dvije siluete sredovječnih ljudi koji su uz pomoć muzike pronašli put u svoje nježne godine.

Od tog trenutka Đorđe Marjanović je za mene bio lozinka uz pomoć koje sam znao da uvijek mogu da otkjučam sef u kojem moji roditelji kriju svoju mladost. I što je još važnije da sam sebe podsjetim da mladost nije nikakva moja priviliegija niti moj monopol.

Mogao sam vam, naravno, uz vijest o smrti Đorđa Marjanovića govoriti o svim njegovim velikim hitovima. O sakou čije je bacanje na binu bilo ravno kulturnoj revoluciji. O njegovoj velikoj i uzvraćenoj ljubavi prema Sovjetskom Savezu gdje je bio jedan od najvećih svih vremena. Mogao sam se prisjetiti kako su, nakon jednog takmičenja, nezadovoljni plasmanom svog ljubimca fanovi iznijeli Marjanovića do Terazija i tamo ga posadili na krov nekakvog „fiće“ da im pjeva. Ili da sam se osvrnuo na to kako kritičari nikad nisu bili blagonakloni prema njemu.

Mogao sam, ali nisam. Na vijest o smrti Đorđa Marjanovića ja se sjetim kako su baš moji Bedro i Fahrija bili među njegovim najvećim fanovima, kako su, u svoj vakat, bili članovi kluba „đokista“. Moj stari je promijenio agregatno stanje prije ravno dvadeset godina. Nemam nikakve pouzdane dokaze ni gdje je ni šta je ni kako mu je tamo gdje jeste, ako uopšte jeste. Ali i danas ponekad pustim nešto od Đorđa Marjanovića, zatvorim oči i vidim dvije siluete kako se njišu u ritmu davne muzike. Muzike koja je nekad bila muzika nečije mladosti. Mladosti koje je još komad nestao odlaskom Đorđa Marjanovića.