Kad god ste u nekoj dilemi, kad god vam treba pravi odgovor potražite ga u narodnoj mudrosti. Davno je naš narod rekao kako je “šareno – budali drago”. A ima li išta šarenije od takmičenja za “Pjesmu Evrope”? Eurosong vam je najšarenija i najkičastija moguća zabava. Ali moram vam nešto priznati. I meni koji sam stalno imao toliko primjedbi na sve te šljokice i kičeraj ispade da je to šarenilo drago. Dovoljno je bilo da jedne godine ostanemo bez te “nikom potrebne zabave” pa da nam zafali.

Možda je to sve zbog naše silne želje da se vratimo onom starom životu pa makar i onim stvarima koje su nas u tom starom životu nervirale. Ako bih baš morao da biram neki odgovor ja bih se opredijelio za taj. Kako ne oprostiti to šarenilo kada ga vidiš u opet popunjenom gledalištu? I onda postaneš blogonakloniji nego što bi inače bio. Pa čak čovjeku ni ne smeta više toliko što nema nas tamo. Kad sam vidio kako su nam se proveli zapadnobalkanske komšije možda je i bolje što nas nije bilo.

Na kraju krajeva konačno se i moj ukus poklopio sa ukusom žirija i glasača na ovom takmičenju. Otkriću vam jednu tajnu. Prilika da budem član našeg žirija prije pet godina razjasnila mi je neke stvari. Ja sam do tada vjerovao da je to takmičenje pjesama. A nije. Tada su od mene zatražili da gotovo istovjetno vrednujem scenski nastup koliko i samu pjesmu. Pjesme su da se gledaju, zar ne? Ja i dalje sve te pjesme prvo nekoliko puta odslušam da mi pažnju ne odvlači ništa što nema veze sa muzikom. Drugi mogu kako hoće, ali ja to tako radim. Pustim da sama pjesma režira film u mojoj glavi, a ne da mi ga neko gotovog ponudi.

Italijani su postali pobjednici zahvaljujući činjenici da publika ipak nije do te mjere izgubila kriterije. Korigovali su žirije koji odavno vole fine i mlade dečkiće do grla zakopčane u košulje kojima se regulira bezbjednost saobraćaja. Niti dečko iz Švajcarske loše pjeva niti mu je pjesma loša, ali toliko sam već čuo takvih pjesama da na mene nije ostavila nikakav utisak. Talijanska već jeste. A pogotovo francuska pjesma. Navijao sam za Francusku ovog puta. Zašto? Zato što su bili dosljedni, zato što su ponudili pjesmu potpuno na tragu šansone i pokazali da i sa takvom pjesmom, pjesmom bez ikakvih pratećih ukrasa možeš doći skoro do pobjede. U redu, ključna riječ je skoro.

Iz istog razloga mi se dopala i pjesma koju su izveli Portugalci kao i mlada bugarska predstavnica. Na sceni je djelovala kao da je upravo stigla sa izbora za talente sa sjevernokorejske državne televizije. I to je meni bilo super. Izašla je tamo hrabro i poručila: “evo mene, evo pjesme, evo mog glasa. To ćete dobiti i ništa drugo i ništa više”. Naravno da nije bilo dovoljno za pobjedu. I da, kad već pominjem te izbore za talente moja ključna zamjerka talijanskim rokerima i jeste da su do “Eurosonga” stigli preko nekakvog X faktora. Možda cjepidlačim, ali kako da vjerujem nekome ko mi poruči “rock’n’roll will never die”, ako je taj isti pristao na diktat najgoreg mogućeg segmenta estrade.

Dopali su mi se i nastupi Rusije i Ukrajine. I to ih ne pominjem u paketu da bih uspostavio nekakvu ekvidistancu i pokazao da ne naginjem ni jednima ni drugima. Nema to veze sa politikom. Ima sa njihovom hrabrošću i spremnošću da pjevaju na svom jeziku, da predstave svoje muzičko nasljeđe i istupe sa onim u šta vjeruju da vrijedi, a ne sa blijedim pjesmicama koje su smućkane u nekakvim muzičkim laboratorijama pri traženju odgovora na pitanje šta bi se to moglo žirijima i publici dopasti. Prave pjesme se nikad ne pišu tako. Pišu se zato što se tebi sviđaju i zato što i ti vjeruješ u njih. Ali uzalud ja to i pišem i pričam godinama. Muzika je postala konfekcija i malo ko sad odlazi majstoru da mu skroji odijelo “po mjeri”.

Moram da pomenem i Island. Oni su se tako divno zezali, a opet tako mudro iskoristili popularnost komedije o “Eurosongu” koja je prošle godine, barem za izvjesno vrijeme, vezala priču o “Eurosongu” sa pričom o Islandu. Što se tiče ovih “naših” svi su očekivano ostali u polufinalu sem srbijanskih predstavnica koje su, ako ničim drugom a ono energijom zaslužile upravo plasman koji su i ostvarile. Što se tiče Albine koja je predstavljala Hrvatsku očito je da djevojka ima puno više za ponuditi. Samo ako dobije pravu pjesmu i ako je ubuduće ne bude za nastupe oblačio neko ko mrzi žene.

Eto, pobih sam sebe. Rekoh da ne gledam, a sad se žalim na nečiju scensku odjeću. Recimo da je to samo usputna opaska. Nije meni šareno baš do te mjere drago. A nije ni slučajno da se čitava jedna seksualna manjina danas standardno naziva po engleskoj riječi za – šareno.