Željko Bebek, čovjek koji je blizu svom 76.rođendanu objavio je novi album “Mali oblak ljubavi”. I odmah da vam kažem da je šteta. Mislim, nije šteta što je objavio album nego je šteta što nije poslušao vlastiti savjet iz uvodne pjesme. Naime u pjesmi “Kupit ću nam sat” koja otvara album i sa kojom je nastupio ove godine na CMC festivalu on u jednom trenutku kaže “kupit’ ću nam sat što ide unazad”. E, to je šteta. To što nije sebi nabavio takav sat pa da nam opet bude onakav kao nekad.

I pri tome ne mislim samo na vrijeme provedeno sa “Bijelim dugmetom”, nego i na prve godine solo karijere. Izgleda da je on samo vrhunski pjevač, a sve drugo da je upitno. I njegov autorski i producentski i menadžerski kapacitet. Uvijek je najbolje prolazio kada je uz sebe imao nekoga ko mu nije dopuštao da previše luta u potrazi za najboljom ispašom za svoju sujetu. Nekoga ko bi znao da ga usmjeri i najbolje iskoristi ono što Bebek može da ponudi i da mu prave pjesme.

Bregović je to sigurno znao i Bebek nikada poslije njega nije dobio pjesme koje mu više odgovaraju. Na dva albuma gdje se sam pojavio kao autor (“Skoro da smo isti” 1978 i “Armija B” 1985.godine) uz izuzetak onog dueta sa Tifom sve je bilo potpuni promašaj. Da li ga je neko dobro posavjetovao ili je sam zaključio šta mu treba tek od 1989.godine pa sve do kraja prošlog vijeka mudro je sarađivao sa kvalitetnim autorima koji su imali dovoljno snažan integritet da mu ne povlađuju.

Prvo je to bio Zrinko Tutić, a zatim i Miroslav Drljača Rus. I sa njima je on otišao u pop vode, ali su to bile prilično bistre vode u kojima je znao “upecati” bez sumnje kvalitetne pjesme. Branimir Mihaljević, sa kojim radi na nekoliko posljednjih albuma, nije autor takvog kalibra. Niti kreativno, a još manje karakterno da bi imao hrabrosti, a možda i volje da se suprotstavi takvoj legendi kakva je Bebek.

I onda je Bebek u svemu imao posljednju riječ. A kako Mihaljević nikada nije znao iznjedriti pravu veliku pjesmu nego se zadovoljavao konfekcijskim pravljenjem pjesama za sezonu ni rezultat nije mogao biti puno bolji. A u Bebekovu odbranu samo da kažem, da ako ti Bog da vrhunski glas ne znači da si u paketu dobio i ukus. I tako, iz godine u godinu, iz albuma u album, nekada veliko ime domaćeg rock’n’rolla postaje pjevač najljigavijih mogućih šlagera i od raznih dražena zečića i mladena grdovića odvaja ga samo ta legendarna prošlost. Legendarna prošlost na osnovu koje mu je mnogo toga do sada opraštano, ali ni taj kredit nije beskonačan.

Poseban posrtaj ovog diva desio se na ovom albumu u pjesmama “Kćeri moja” i “Kakav otac, takav sin”. Već par sezona bezočno krči put jedva punoljetnom sinu Zvonimiru, pa je sad sa njim, ničim izazvan, snimio i duet u pjesmi “Kakav otac, takav sin”. Shvatam ja roditeljsku ljubav, ali bilo bi dobro i da Bebek shvati da ju je nekad bolje zadržati unutar četiri zida.

“Kćeri moja” je kod mene izazvala još veću nelagodu. To je pjesma namjenski pravljena za vjenčanja i da je naručuju očevi mladenki. Patetična do krajnjih granica, prepuna općih mjesta i bez imalo ideje to je pjesma koje se i onaj ko je sluša stidi. A da ne govorim o tome kako je u pjesmi citirao ni manje ni više nego Mitra Mirića sa onim kako treba da je voli više nego juče, a manje od sutra. Napravio sam eksperiment i izrecitovao tekst ove pjesme. Onako, “na suho”. Bolje da nisam. Nakon toga još čekam da mi se vrati apetit.

A možda sam ja previše oštar i previše očekujem od Bebeka. Jer, činjenica je da on sa ovim albumima pravi sebi pozicije na sceni koje mu komercijalno donose možda i više nego u vrijeme rada sa “Bijelim dugmetom”. Možda, kažem. Čovjek mora od nečega da živi. Ali mora i za nešto da živi. A kad ima 76 godina mora da razmišlja i o onome što će da ostavi nakon svog života. A ja bih mu najtoplije preporučio da, ako ikad bude radio još jedan album, u tom slučaju učini sve ne bi li mu pjesme napisao, aranžirao i producirao Goran Bregović. I to bez pretjeranog Bebekovog uplitanja.