Da bi neke stvari shvatio definitivno moraš da dorasteš do njih. Šta da vam kažem. I ja kada sam pjevušio sve pjesme sa prvog labuma “Riblje čorbe”, albuma “Kost u grlu”, nisam baš svaku potpuno razumio. Iako sam bio spreman da se potučem sa svakim ko bi tvrdio suprotno. Recimo, pjesmu “Rasprodaja bola”, pjesmu o lešinarskom čerupanju zaostavštine neke velike zvijezde i bezočnom razvlačenju imena te iste zvijezde nikako nisam shvatao.

Sada ne samo da to dobro razumijem nego i svjedočim takvom fenomenu. Đorđe Balašević je preminuo u februaru, danas je juni i ne smiruju se ni oni koji ga vole ni oni koji ga ne vole u svojim nastojanjima da dokažu jednu ili drugu emociju. A nekada baš nisam siguran koji su gori od kojih. Pravo da vam kažem. Neki, vjerujući da im ta silna ljubav prema mrtvom kantautoru daje neka posebna prava čine ono što on ni u ludilu ne bi uradio i što sigurno ne bi volio da se uradi u njegovo ime.

Takvi sebi uzimaju za pravo da mjere količinu tuge njegovih najbližih i zamjeraju im što ta količina nije u skladu sa onim što su oni izmjerili na nekakvom svom vlastitom kantaru ljubavi. Pravu su paljbu mnogi od njih osuli po Oliveri Balašević kada je nakon par mjeseci skinula crninu. Čini mi se da su takvi od nje očekivali, u najboljem slučaju, doživotnu crninu, ako već i ne da je se zatvori u grob sa njihovim Đoletom ili spali poput indijskih udovica. I samo naivne treba to da čudi. Ni za njegovog života oni je nisu voljeli. Nisu mogli podnijeti činjenicu da je njihov Đole voli više od njih. A volio ju je. I to nije krio. I baš takvi su izmišljali sve one silne afere kako u braku Balaševićevih ništa ne funkcioniše kako treba i svako malo su ih “razvodili”. A on nije odgovarao i pisao joj je pjesme. Opsjednute fanove to je samo moglo dovditi do ludila.

Oni koji se ne dohvate Olivere i njene crnine potrude se da na muralu u Novom Sadu na kojem je nepoznati umjetnik naslikao Balaševića, ovome na čelu dodaju ustaški znak. Balaševiću, a ne slikaru. Pokušavajući tako da ga mrtvog svrstaju kad se već nije dao strpati za života u bilo kakvu ladicu, osim one najveće na kojoj je pisalo “Sloven, belac, slobodni strelac”.

Njegov rođeni sin Aleksa upravo snima igrani film i u filmu bi trebao da se pojavi lik iz jedne očeve pjesme. Čovjek koji nema ime nego je ostao poznat kao “čovek sa mesecom u očima”. Tako će se i u filmu zvati. I nema veze što je to tek epizoda, a još manje ima veze što je to originalan način da se sin oprosti od oca. Siguran sam da će se naći oni koji će odmah zaključiti kako je to uradio da se malo “ogrebe” o očevu slavu. I sve će se poklopiti baš kao u davnoj “Uspavanci za dečaka”.

Ne sumnjam da će slične primjedbe uputiti i njegovim sugrađankama, djevojkama iz sastava “The Frajle” koje su nedavno objavile pjesmu “Panonskom mornaru”. Ali da se Balašević ikada obazirao na te zlobne jezike danas uopšte ne bismo ni govorili o njemu. I šta god pričali parkovi, mostovi, trgovi, ulice, širom onoga što se nekad zvalo Jugoslavija i što je on s pravom i ponosom zvao svojim nazivaće se i dalje po njemu. I kao što je nekada davno otpjevao “od Mure pa do Morave, neka me svi zaborave, ako uopšte ikom išta značim/Sa samog ruba pameti, stižu mi strašni saveti/al’ ja bih ipak da proživim na svoj način”. I znao je kako da proživi na svoj način i kako da se obračuna sa takvima. A ako iko nađe način kako da se sa njima obračuna i sa one strane groba onda to može biti samo – Balašević.