U petak se navršilo punih dvadeset godina od definitivno preranog odlaska Davorina Popovića. U tom trenutku nije imao ni punih 55 godina. Mogao je dati još puno toga samo da je imao malo više vremena. Zvali su ga Dačo, Pimpek i najčešće Pjevač. Ovo Pjevač je zapavo nadimak koji mu je najviše odgovarao. Amerikanci bi to rekli “The Singer”, a kod nas nažalost nema takve jezičke mogućnosti. Ali, bez obzira na to, kad bi neko rekao pjevač znalo se na koga se misli. Davorin Popović je bio Pjevač koji je imao puno pravo da se tako nazove.

Činjenicu da je volio društvo danas mnogi zloupotrebljavaju kako bi sebi uzeli pravo da se nazovu njegovim prijateljima. Ja to ne mogu reći. Biti prijatelj sa nekim podrazumjeva mnogo, mnogo više. Držao se one Šekspirovske kako uho treba pokloniti mnogima, a grlo samo rijetkima. I u par navrata poklonio mi je svoje grlo i otvorio se i pričao o svemu i svačemu. Bio sam klinac od dvadeset i dvije kada sam ga upoznao. Radili smo intervju. Ja sam postavljao neka glupa pitanja, a on ih je ispravljao pametnim odgovorima.

Posljednji put sam ga vidio manje od godinu dana pred njegovu smrt. U ljeto 2000-e godine. Već sam postavljao manje glupa pitanja, a “Indexi” su svirali na bazenu u Brezi. Dobro su svirali, kao i uvijek, uostalom. U pauzama smo nešto pričali. Nije to bio intervju. Bilo je to onako, privatno. Davorin je djelovao umorno i bezvoljno, a ja nisam znao da je ozbiljno bolestan. I nisam znao da će već naredna, 2001.godina biti upisana kao godina njegove smrti. Sasvim slučajno bila je to godina u kojoj sam ostao i bez oca.

A kao godina rođenja upisana mu je 1946. Prva poratna. Rođen je, a gdje drugo nego u Sarajevu, mada je po ocu Stjepanu porijeklom bio sa Hvara. Bio je dijete dobrostojećih roditelja, koliko se to uopšte tada moglo biti. Stjepan je bio službenik, a majka Tereza, stomatolog. Dugo se lomio između ljubavi prema muzici i sklonosti ka rukometu i košarci. Upućeni tvrde da je bio jedan od najtalentovanijih košarkaša svoje generacije. Bio je kapetan Mlade Bosne (kasnije Željezničar) i kao standardni prvotimac odigrao je preko 500 utakmica. Sportom se aktivno prestao baviti 1968. godine kada je postalo jasno da je došlo vrijeme da se profesionalno počne baviti muzikom. Za muziku se, inače zainteresovao u gimnaziji. Prvi mu se sastav zvao “Pauci”, zatim su slijedile “Lutalice” da bi krajem 1964. godine dobio poziv da se priključi “Indexima” koji su tada bili bez stalnog vokalnog soliste. Njegovim dolaskom, kao i dolaskom Slobodana Bode Kovačevića i Fadila Redžića “Indexi” postaju onaj sastav koji pamtimo.

Sa “Indexima” je objavio mnoštvo hit singlova, ali i pjesama koje su pomjerale granice popularne muzike kod nas. Bilo je mnoštvo festivala i pobjeda na istima. Objavili su nekoliko kompilacija i dva studijska albuma “Modra rijeka” i “Kameni spavač”. Ovaj prvi stoji kao ugaoni kamen zgrade domaće muzike. Kao vokalni solist, ali opet uz potporu matične grupe, objavio je četri albuma: “Svaka je ljubav ista (osim one prave)” (1976.), “S tobom dijelim sve” (1984.), “Za vašu dušu” (1995) i “XXI vijek” (1995). Sa pjesmom “XXI vijek” nastupio je na “Eurosongu” 1995.godine i ostvario cilj koji nikada nije ostvario sa “Indexima” iako su nekoliko puta pokušali da odu na ovo takmičenje. Prije toga je Davorin za Eurosong konkurisao kao solista 1993. godine, na prvom samostalnom BH izboru za Pjesmu Europe, kada je pjevao čak tri pjesme – vlastitu, u pjesmi braće Mulahalilović, te u grupi koju su uz njega činili Mahir Paloš, Slobodan Vujović i Željka Katavić Pilj. Oženio se 11. januara 1991. godine i u braku sa Sanjom ima sina Daria. Ostaće upamćena i njegova maestralna izvedba pjesme “Žute dunje” otpjevana za potrebe filma “Kuduz”. Povodom dvadesete godišnjice njegove smrti sarajevska vijećnica je osvijetljena u njegovu čast.

I šta da vam još kažem? Biće još pjevača i pjevača, ali ostaje samo jedan Pjevač.