Istrči na teren ako možeš bolje

Moram vam priznati da me posebno nervira, a pogotovo u posljednje vrijeme, ta naša sklonost da sve obezvrijedimo. Svačiji uspjeh koji je za nas objektivno nedostižan. Ako ne možemo trčati kao Tuka, igrati kao Džeko ili praviti pjesme kao Dino Merlin onda ćemo se svakako potruditi da gdje god možemo istaknemo da je Tuka tek sedmi ili osmi na svijetu, kako Džeko i nije neki igrač, a da je Dino obični plagijator. Kad ne možeš dobaciti do nečije visine onda pokušaš da ga svedeš na svoj nivo. A taj nivo je obično tek nešto malo iznad nivoa mora.

U ovoj zemlji svako vjeruje da bi tuđi posao radio puno bolje i pri tome uglavnom svoj posao ne radi kako treba. Svako vjeruje da bi bio puno bolji predsjednik, puno bolji selektor ili puno veća zvijezda od onih postojećih. Samo kad bi neko konačno prepoznao njihovu genijalnost. Genijalnost bez pokrića, moram dodati.

Oni što neprekidno imaju primjedbi na političare od nivoa mjesne zajednice pa do predsjedništva države nisu spremni da se i sami okušaju i urade ono što misle da bi političari trebali uraditi. Takvi kritičari čak ni u svom kućnom savjetu ne žele preuzeti odgovornost. Takvi se nikada, ali baš nikada neće “izvagati” na izborima. Takvi čekaju da ih puk moli da preuzmu vlast. A čak ni tada ne bi istrčali na teren da pokuažu šta znaju.

Oni će zamjeriti Amelu Tuki što je tek šesti, sedmi ili osmi na svijetu zaboravljajući pri tome da oni sami vjerovatno nisu ni među prvih osamsto miliona. Takvi će zaboraviti Džeki sve one vrhunske poteze ako mu se samo desi da ima jedno loše veče.

Međutim, ponajviše me nervira kada čujem ili pročitam izjave umišljenih i samozvanih umjetnika, muzičara koji omalovažavaju sve one koji su postigli bilo kakav uspjeh. Takvi su “umjetnici” uvjereni kako bi sami mogu napisati i izvesti neuporedivo veće hitove samo kad bi htjeli. Ali, eto, oni se nikada ne bi prodali. Nedavno sam čitao komentar jednog takvog koji sa gađenjem gleda na svakoga koga i neko drugi sluša, osim mame i njenih prijateljica iz komšiluka kad joj dođu na kafu.

Predugo sam u ovom poslu i predugo sam u muzici i uz muziku da bi mi iko više mogao prodavati takvu priču. Da vam nešto čika Amir kaže. Dali bi oni sve samo kad bi mogli napraviti pjesmu koja bi se horski pjevala na koncertima na kojima se skupi nekoliko hiljada posjetilaca. Da budem vrlo jasan. Nije pitanje da li bi se oni prodali, jer jasno je da bi. Njihov problem je u tome što niko ne želi da ih kupi.

U klasičnom maniru priče o “kiselom grožđu” taj moj facebook prijatelj sa prezirom okreće glavu od onoga što mu je nedostižno. Shvatam ga ja. Lakše je obezvrijediti ono što je neko drugi postigao nego pokušati napraviti sam nešto što vrijedi. Naprosto nismo svi stvoreni za sve. I bilo bi dobro kada bismo jasno i realno procijenili svoje kapacitete i znali kako daleko možemo dobaciti. Iskreno, dragi “genijalci” bilo bi dobro i kada bi vas neko osim ogledala uvjeravao u vašu genijalnost. Onda biste se možda usudili istrčati na teren i možda čak i dokazali da možete bolje.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s