Ima neka čudna veza, da ne kažem baš tajna veza, između kontinentalaca i mora. Čak i u ovoj našoj kotlini među brdima ima dosta onih kod kojih se aktivirao onaj davni gen čežnje za plovidbom. Među umjetničkim svijetom, među muzičarima pogotovo. Samo letimičan pogled podsjetio bi nas da i Goran Bregović i Dino Dervišhalidović i Fadil Redžić imaju tu sklonost da se otisnu na more. A to je tek vrh ledenog brijega. A da ni ne pominjem sve one koji su se okušali praveći pjesme o moru i to na način onih koji su uz more odrasli.

Međutim, ne mogu se sjetiti da je jedan Sarajlija napravio čitav “morski” album. E, sada jeste. Brano Likić, nekadašnji lider “Rezonanse” svoj deseti solo album napravio je upravo tako. Odvažio se da na njemu opjeva i otpjeva svoju ljubav prema moru. I, moram vam priznati, sve je zazvučalo iznenađujuče dobro. I autentično.

Prvo, album se zove “Trabakul” i za one koji nemaju pojma šta to znači da otkrijem da je to naziv za stare jedrenjake, karakteristične za istočnu obalu Jadrana (dakle ovu našu, koliko god to “našu” uzeli uslovno) i znane po svoja dva jedra. Dakle, barba Brane se ukrcao na taj svoj “Trabakul” i pokazao da možeš biti rođen i malo dalje od obale, a da ipak pogodiš suštinu tradicionalne dalmatinske pjesme, pogotovo one klapske.

U pitanju je zbirka od šesnaest pjesama od naslovne, koja je ujedno i uvodna, pa do završne “Adio moje lito” u kojima se izmjenjuju morski toponimi kao što su Brač, Hvar, Palagruža ili Kornati sa posvetama moru i svemu vezanom za more, kao u pjesmama “Da je more tako tilo”, “More”, “Ti si moja mirna luka”, ili “Pjaca”.

Pretpostavljam da je Brani ovo bila neka vrsta izazova kada mu se desila prva takva pjesma i htio je da provjeri može li napraviti cijeli takav album. I dobio je odgovor na svoje pitanje. A i mi zajedno sa njim. I zato je najljepše od svega što ovo nije “album Sarajlije o moru” nego je to album o moru i tačka. Sama činjenica da su neke od ovih pjesama dalmatinske klape počele stavljati među svoj repertoar govori dovoljno. Ako je za njih to dovoljno autentično sigurno je da mora biti i za nas.

Siguran sam da će vremenom mnoge od ovih pjesama postati dio muzičkog nasljeđa klapske pjesme i da će tek poznavaoci znati ko stoji iza njih. Dok će za ostale to biti sastavni dio dalmatinskog muzičkog blaga. Zato bi bilo dobro da na nekom od budućih izdanja ovog albuma kao bonus dobijemo i neke od tih klapskih verzija Braninih pjesama.

Inače, ne mogu a da ne pomenem kako Brano Likić doživljava svoju drugu stvaralačku mladost. Ovako aktivan nije bio ni u vrijeme rada sa “Rezonansom”. U posljednjih nekoliko godina njegovi albumi stižu jedan za drugim, a samo tokom 2021.godine objavljena su čak dva “Ako dođeš u moj grad” i “Trabakul”, a pouzdano znam da je u pripremi još jedan.

Sa takvim iskustvom i takvim stvaralačkim potencijalom Brano Likić nam nudi albume koji sigurno ne ovise o jeftinim muzičkim i vanmuzičkim trikovima. A mogao bi sigurno praviti pjesme koje bi publiku “hvatale na prvu”. Ali to više ne bi bio on. Nakon više od pedeset godina muzičke karijere ima tu rijetku privilegiju da više ne mora da se dopadne nikom osim samom sebi. I onda se desi čudo da se pjesme dopadnu i mnogim drugima samo ako ih dovoljno puta čuju.

Tako će biti i sa pjesmama sa albuma “Trabakul”. I kada idući put, negdje na obali, iz zvučnika dopre neka klasična klapska melodija nemojte biti sigurni da iza nje ne stoji i jedan Sarajlija.