Naravno da sam i ja dobio onaj famozni link sa filmom “Toma”. I naravno da ga nisam pogledao. Ne zato što sam ja sad neki moralni čistunac nego naprosto ne mogu zamisliti da filmove gledam na mobitelu ili tabletu. Ako ga već ne gledam u kinu onda barem da imam veliki televizijski ekran ispred sebe. Film dolazi početkom narednog mjeseca i u moju Vogošću pa ću ga pogledati i tada vam prenijeti svoje utiske o filmu. Ali ovo što slijedi svakako i nije zamišljeno kao priča o filmu nego kao priča o Tomi Zdravkoviću.

Nismo se previše sretali u životu. Tri ili četiri puta desilo bi se da dogovorimo intervju. Ali intervjui sa njim nikada nisu bili obični kao što ništa što je u životu radio nije bilo obično. Intervju bi mi zakazao u kafani u kojoj je pjevao, a onda bi u pauzama između pjevačkih blokova sjedao za moj stol i pričali smo o svemu i svačemu.

Posljednji takav susret desio se krajem februara 1991.godine u restoranu “84” koji je tada radio na platou ispred “Skenderije”. U društvu sam imao jednu prijateljicu i jednog prijatelja kojima je Toma bio sve. Pa i više od toga. Nisam mogao da im uskratim priliku da upoznaju čovjeka koji im je toliko značio. A kako je moj rođeni brat tog dana slavio rođendan bilo je nekako logično da i njega “počastim”.

Srećom pa sam se uvijek družio sa normalnim i pristojnim ljudima pa nisu, kao kakve nedozrele grupies buljili u Tomu kad bi sjeo za naš stol nego je taj moj prijatelj, Dimitrije, samog Tomu iznenadio kad mu je odnekud izvukao kao svoju najdražu pjesmu baš pjesmu koja nije bila među onim najvećim hitovima. Ostala je, sve do rata, jedna fotografija sa tog druženja, fotografija na kojoj smo nas dvojica nagnuli glave jedan prema drugom i to pod takvim uglom da su nam surle baš došle do izražaja. A surle, neću reći ništa drugo, nego impresivne. Čisto da se zna da je bilo tu neke sličnosti.

I sad , kako je Toma ponovo postao aktuelan, nedavno, u nekom društvu moj brat, mratv – hladan izjavi kako mu je Toma pjevao na rođendanu. I tu vam ja shvatim koliko je istina rastegljiva kategorija. Jeste da je Toma pjevao, jeste da je moj burazer slušao to njegovo pjevanje i jeste da mu je bio rođendan. E, sad, ako se iz toga može izvući zaključak da mu je pjevao na rođendanu ja se neću buniti.

Ali nakon nekoliko trenutak shvatim ja da je moj Dado u pravu. Jeste Toma Zdravković pjevao baš njemu. I tu nema ništa sporno. Kao što je pjevao i svakome od nas prisutnih pojedinačno. U tome i jeste bila Tomina veličina. U tome što kad bi on zapjevao kroz dim i čemer neke kafane na Balkanu, svako ko bi se tu zatekao imao bi utisak da Toma pjeva baš njemu i nikom drugom. Toma nam je prevodio našu vlastitu bol i vraćao nam je stotinjak puta pojačanu svojim bolom. I svako ko ga je ikad slušao sa punim pravom može da kaže kako je Toma baš njemu pjevao.

Nisam tada znao da ga posljednji put srećem. Nisam ni znao da je bolestan. Nije on svojom bolešću mahao kao zastavom na estradi. Već pola godine kasnije Toma je tiho otišao iz naših života nespreman da se suoči sa onim što nas je čekalo tokom devedesetih. I bolje da jeste. Šta je on mogao, on tako nespreman na zlo, da traži u zlim vremenima koja su dolazila. Naivno je vjerovati da je u tim vremenima kad je svako tražio neku državu za sebe on mogao napraviti državu za sve nas ostale. Naivno jeste, ali siguran sam da bi bilo mnogo nas koji bismo zatražili državljanstvo tog njegovog svijeta u kojem bi zastava bila karirani kafanski stolnjak.

Nove generacije ga otkrivaju sada, uz pomoć ovog filma, ali neka mi oproste što ću bezobrazno da ustvrdim da ne postoji šansa da objasnim Tomu Zdravkovića bilo kome ko ga nije slušao u njegovom prirodnom ambijentu. Takvi niti znaju niti mogu znati da je Toma izumio jedinstvenu formulu kako da našu vlastitu tugu liječi, a da je opet sačuva za nas kao jedan od najplemenitijih dijelova naše duše.

I zato, ko zna, možda i ne pogledam film. Šta će meni film? Meni je Toma pjevao na rođendanu. Bratovom.