Nekada čovjek nije ni svjestan koliko je sretan što je bio savremenik sa nekim ljudima. Nekada ih i ne cijeni dovoljno. Ma, prečesto ih ne cijeni dovoljno. Niti cijeni tu priliku da ih upozna, razgovara sa njima i uči od njih. I da druge nauči o tome koliko su ti ljudi važni. I onda oni odu i sami sebi obećamo da nećemo više napraviti takvu grešku. I napravimo je. Kao što sam je i ja napravio kad je u pitanju Hamdija Čustović. A imao sam priliku da uradim više. Nije da nisam.

Kada sam čuo za njega, u vrijeme kad više nije bio aktivan na muzičkoj sceni, bilo mi je, prije svega, smiješno da nekoga zovu “Tigar sa Miljacke”. Kakvi bolan tigrovi pored Miljacke? A čovjek nije ni rođen u Sarajevu nego u Novom Sadu. Mada, priznajem da bi još gore zvučalo “Tigar sa Dunava”. Još gore, ali ne puno gore.

Sve, međutim dobije puno više smisla kada malo pročeprkaš po razlozima zašto je nešto takvo kakvo jeste i zašto nekoga zovu baš tako kako ga zovu. Miljacka je prirodno ušla u njegov nadimak jer je najveće svoje domete postigao živeći i radeći upravo u Sarajevu, pored Miljacke. A Tigar? Pa to Tigar je dobio, kako zvanične biografije (pa i one koje sam ja pisao) kažu zbog njegove frapantne vokalne sličnosti sa Tom Jones-om “Tigrom iz Walesa”, čovjekom koji je žario i palio širom svjetskih pozornica tokom šezdestih i sedamdesetih godina prošloga vijeka i, usput od ženskih srca ostavljao tek gomilice pepela.

Ali nije ta sličnost bila samo vezana za način pjevanja. Imali su obojica nešto opasno elegantno u svom nastupu. U svojim kretnjama. Nešto od tih velikih mačaka koje se kroz svijet kreću kao da im taj isti svijet u cijelosti pripada. Sad, tigrovi nemaju grivu, a Hamdija je na svoju bio izuzetno ponosan pa legenda kaže da u “Pro artama” nije završio kao pjevač jer nikad nije oprostio Đorđu Novkoviću kada je jednom prilikom, negdje na moru, ovaj opasno ugrozio njegovu voljenu frizuru. Na kraju su obojica svoju kosmatost sveli na nivo bilijarske kugle, ali to je tema neke druge priče.

Bio je jednako uspješan i kao rock i kao šlagerski i kao folk pjevač. Naprosto zato što je bio pravi pjevač i svaku je pjesmu osjetio na pravi način i donio je pred publiku svojim jedinstvenim stilom koji je bilo nemoguće kopirati. Malo je poznato da je on bio prvi koji je otpjevao Bregovićevu “Hop cup” još dvije godine prije nego je ovu pjesmu snimilo “Bijelo dugme”. Bila je to svojevrsna kompenzacija za one ustupljene termine u studiju kada je “Dugme” skoro ilegalno snimilo svoje prve zvučne zapise.

Njegova karijera počela je 1969.godine singlom “Sve što želim to si ti”, a okončana deset godina kasnije singlom “Svako svoju sudbu ima”. U tih deset godina on je značajno promijenio svoj muzički izraz i na nagovor Omera Pobrića, u drugoj polovini sedamdesetih počinje počinje pjevati folk muziku. Već prvi singl tog usmjerenja “Idi, idi tugo iz života moga” postao je veliki hit. Ali nikada toliko veliki kao pjesma “Slao sam joj cvijeće”, pjesma koja je obilježila cijelu njegovu karijeru.

Po toj pjesmi je nazvao svoj prvi i jedini album koji je objavio kada je nakon trideset godina pokušao obnoviti svoju karijeru. I to ne pretjerano uspješno. Kada je napustio muziku o njemu se malo čulo i malo znalo. Živio je miran porodični život, a 1991.godine otišao je za Njemačku, te 1997.godine za Sjedinjene Američke Države. Posljednje godine života proveo je u Splitu gdje je i preminuo.

Hamdija Čustović nije od onih muzičkih veličina za kojima će krenuti rijeke suza po cijeloj Regiji. Neće se njegove rečenice citirati po društvenim mrežama i neće se praviti specijalizirane emisije po raznoraznim televizijama. Ali nije ni važno. Niko i nikada mu neće moći osporiti da je bio jedan od onih koji su stvarala cijelu tu priču o popularnoj muzici. I ostaje neobjašnjiv trag šapa velike mačke uz Miljacku. Trag jedinog sarajevskog tigra koji se kretao među nama. Ostali, ako su i bili, ako će i biti, završit će u zoološkom vrtu.