Za sve ono čega više nema

Dosta dugo nisam išao u kino. Svakako dovoljno dugo da sam se plašio tih udobnih stolica i tako zavodljivog mraka koji mami da zaspiš. Ne bi bio red da se u ovim godinama brukam i hrčem u kinu. Srećom, stolice u našem vogošćanskom kinu nisu baš toliko udobne. A i da jesu ima naprosto filmova uz koje se ne može zaspati. Koliko god da traju i koliko god da ste vi željni sna.

“Toma” je jedan od takvih filmova. To je jedan od onih filmova koji te drže od početka do kraja i kod kojih je sve na svom mjestu i ništa nije ni viška ni manjka. Naravno, to je biografski film o Tomi Zdravkoviću, ali nije samo to. To vam je, barem kako sam ga ja doživio, univerzalna priča o tome kako iz velike tuge nastaje velika umjetnost.

Da li je u “Tomi” vjerno prikazan njegov život? I jeste i nije. Jeste zato što je sve u filmu baš onako kako se moglo desiti, pa možda čak i kako se trebalo desiti. A da li se baš tako i desilo? A da li je to uopšte važno? Pa nije dokumentarac. Film “Toma” nema pretenziju da vjerno rokonstruira njegov život. I bilo bi glupo da ima. Kao i svaki vrijedan film nastoji da ostane kao umjetničko djelo za sebe i u tome uspijeva. A ako se u tom nastojanju poneka činjenica malo nategne, prepravi ili izbjegne zar je to toliko važno.

Samo bezosjećajne cjepidlake mogu insistirati na podatku da Toma Zdravković uopšte nije autor pjesme “Za Ljiljanu” i da je ona nastala mnogo prije nego se to u filmu desi. Pa šta? Za potrebe izmišljene ljubavne priče u njegovoj stvarnoj životnoj priči to nije bilo samo opravdano nego i nužno. I koga briga da li se ta tužna priča između (izmišljenog pretpostavljam) doktora i njegove (ne sumnjam takođe izmišljene) Ljiljane zaista dogodila. Naprosto, uz pomoć te priče sve postaje puno smislenije, a film neuporedivo bolji. I emotivniji. I nema to veze sa silnim terapijama koje primam. Plakao bih ja tokom te scene i da sam najzdraviji.

Neko će možda, nakon što pogleda ovaj film, primjetiti kako je poprilično patetičan. A ja mogu samo na to dodati da bi bilo loše da nije. Patetika je, tokom posljednjih par decenija dobila posve drugačiju konotaciju od one koju bi trebala imati i neopravdano je protjerana iz naših života.

Nije “Toma” ni film o zvijezdi narodne muzike kako bi neki lakonski da ga prezentiraju. Upitno je koliko je to što je Toma stvarao baš narodna muzika. Strogo žanrovski jeste, ali to je samo okvir u koji je stavljao svoje stvaralaštvo. Sasvim slučajno. Sigurno je da bi ta slika bila remek djelo i u nekom drugačijem okviru. I zato sasvim prirodno djeluje rečenica koju izgovara glavni lik sa početka filma. Na doktorovu primjedbu kako ovaj ne sluša narodnu muziku Toma kaže: “Kakve veze narod ima sa tim? To je moja muzika”. I nije važno da li je to nekad nekome zaista i rekao ili je u pitanju čista kreacija autora filma. Ako i nije to rekao trebao je, jer to dobrim dijelom objašnjava i njega samoga. A ja sa nestrpljenjem iščekujem album sa muzikom iz ovog filma. Dobro, sve te pjesme znam i čuo sam ih milion puta, ali ovako posložene i iskorištene u filmu dobijaju dodatnu dimenziju.

Što se mene tiče, ako bih kao posve nepozvan civil u svijetu filmske kritike imao pravo da nešto zamjeram, onda bi to bile dvije stvari. Prvo, činjenica da su mnogi od aktera još živi i da nije bio možda pravi trenutak za ovakav film. Zašto? Pa, naprosto zato što će ga akteri tadašnjih zbivanja gledati ponajviše da bi provjerili koliko je sve vjerno prikazano i kako su oni sami prikazani, a to nikada nije misija umjetnosti. Da prekopira stvarnost. Umjetnost, uglavnom, kreira neku novu stvarnost. Ne nužno bolju, ali svakako novu. Shvatam ja da se zgodno poklopilo da se ove godine obilježava 30 godina od smrti Tome Zdravkovića. Međutim, premalo je to vremena da sujete izblijede i siguran sam kako se mnogima neće dopasti film naprosto jer im se neće dopasti kako su oni sami prikazani u filmu.

Druga zamjerka je što se prečesto i prepovršno insistiralo na pojavljivanju nekih poznatih estradnih likova, nekada i bez posebnog scenarističkog opravdanja. Pa onda to djeluje kao poprilično jeftin štos udvaranja publici ne bi li se izmamio kolektivni uzdah prepoznavanja. Na nekoj površnoj, prvoj ravni to čak može djelovati i simpatično. U nekom drugom filmu. Ovaj nije pravljen da bude simpatičan. Mada se mora odati priznanje Bjelogrliću da mu je važnije bilo da te poznate face svojim ponašanjem “vuku” na stvarne likove više nego što je insistirao na fizičkoj sličnosti. Tako Zdravko Čolić možda i ne liči na sebe, ali Čolini pokreti na sceni su nesumnjivo vjerno preneseni. Ili način na koji Davorin Popović sjedi u društvu negdje sa početka filma.

Ali to su ipak sve sporedni, usputni likovi u ovoj priči. A način na koji su nam Milan Marić i Tamara Dragičević “donijeli” Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić oduzima dah. Pogotovo je Tamara maestralna u svojoj roli. Do te mjere da čovjek ne može biti siguran nije li tokom snimanja bila opsjednuta duhom Silvane Armenulić. U odnosu između njih dvoje ubačena je i nerealizovana emotivna napetost. Napetost o kojoj ne postoje nikakvi podaci da je stvarno i postojala, ali koja cijelom filmu daje finu crvenu nit koju priča prati i postaje bogatija. Istina je da kod Marića sam fizički izgled, a pogotovo perika djeluju pomalo nategnuto, pa na momente i karikaturalno, ali to može zasmetati samo onoj vrsti nadobudnih filmskih kritičara koji bi najradije da filmovi nikada ne izazovu kod publike ni smijeh ni suze (jer to su, zaboga, prizemna osjećanja) nego da budu pravljeni samo sa ciljem da nas smore i da ih razumiju tek probrani.

Dragan Bjelogrlić, na sreću, ima svoj prepoznatljiv autorski potpis i njegovi filmovi su lagani za gledanje, privlačni i prijatni i uvijek sposobni da pritisnu ono pravo dugme u svakome od nas. A da opet u sebi nose neke važne poruke koje ne može pročitati baš svako i ne baš svaki put, ali tu su za onoga ko bi znao da ih nađe. A možda ja ponekad pronalazim i nešto čega nema. Ili nešto što se samo od sebe pojavilo u tkivu umjetničkog djela bez svjesne želje autora da tu poruku i ugradi tamo.

Tako je za mene ovo priča o Tomi, ali i priča o Jugoslaviji. On je rastao sa Jugoslavijom i zajedno su preminuli. U vrijeme AVNOJ-a imao je pet godina, a kad je on bio na samrti, na samrti je bila i nekadašnja zajednička zemlja. I ta priča o raspadu Jugoslavije je neka pozadinska slika svega onoga što se dešava u posljednjim mjesecima Tominog života. Želim da vjerujem da nije nimalo slučajno da film počinje pionirskom priredbom na kojoj Toma kao dječak pjeva, a završava koncertom u sarajevskoj “Zetri” na koji Toma dolazi prolazeći barikade iznad Sarajeva koje tada drži JNA. I onda sve završava trenutkom u kojem onako bratstvojedinstveno on, Davorin Popović i Kemal Monteno zajedno pjevaju “Što te nema”.

I to “što te nema” je krik upućen i ljudima i stvarima i vremenima kojih više nema, a koji tako nedostaju. Što te nema za Tomu. Što te nema za Davorina. Što te nema za Kemu. Što te nema za Silvanu. Što te nema za Jugoslaviju. Što te nema za jednu zemlju i jedno vrijeme u kojem je jedino neko poput Tome Zdravkovića i bio moguć. I nemojte pomisliti kako je ovo nekakav jugonostalgičarski film. Nije. Ovo je film prepun nostalgije. I tačka. Ne treba toj nostalgiji nikakav prefiks. I da, ja bih dodao, još jedno “što te nema”. Što te nema za sve one sjajne filmove o još boljim ljudima koji još nisu snimljeni. A morali bi biti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s