Povukla me prije neku noć neka besmislena rasprava na društvenim mrežama. Lik je napisao “Ja slušao Džonija i Morrisona, a ti Šemsu i Šabana…I kako misliš da ti bilo šta objasnim ???”. I sad se vi pitate zašto sam ja na to reagovao kad i ja slušam Džonija i Morrisona, a ne Šemsu i Šabana. Zato što me handre u životu neki principi koji nemaju baš direktne veze sa muzikom. Bez obzira što imamo isti muzički ukus u svemu drugom se čini da smo ja i autor pomenute dvije rečenice potpuno različiti.

Kako sam ja doživio te njegove dvije rečenice? Kao direktnu poruku da su ljudi koji slušaju folk muziku intelektualno inferiorni. Ali on je još i bio “blaga varijanta” za “jastrebove” koji su se uključili. Jedna dama je čak tvrdila kako postoje znanstveni dokazi da osobe koje slušaju takvu vrstu muzike bivaju u intelektualnom deficitu. Kad sam je zamolio da mi pomene neku publikaciju u kojoj se to argumentuje citirala mi je pjesmu sastava “Pink Floyd”.

Da se razumijemo, ja jako volim “Pink Floyd”, ali koliko ih god volio teško da bih mogao njihove pjesme tretirati kao naučna dostignuća. Iskreno, malo me je iznenadilo što su svi, ali baš svi komentari bili okrenuti protiv moje teze da je od mog muzičkog ukusa važnija moja tolerancija. I da to što ja nešto volim ne znači da je to nešto Bogom dano i da ništa drugo ne vrijedi. A posebno me iznenadila ta količina oholosti, bahatosti i omalovažavanja drugih i drugačijih kod ljudi koje bi muzika koju slušaju trebala okrenuti ka nekim drugačijim vrijednostima.

I ne samo iznenadila nego i razočarala i uplašila. Jer, vidite nešto. To što folk muzika nije moj prvi muzički izbor ne znači da sada treba da pljujem po njoj, a pogotovo ne treba da pljujem po ljudima koji je slušaju. Među ljudima sa kojima se ne slažem po pitanju muzike ima mnoštvo onih sa kojima se slažem po mnogim drugim pitanjima i među njima nailazim na sjajne i intelektualno ubjedljive osobe. Kao što među onima sa kojima dijelim istu muzičku sklonost nerijetko srećem isključive i krute osobe koje ne žele čuti ništa drugo osim svojih istomišljenika, a svi drugi su po njima manje vrijedni.

Da pojasnim ovako, duboko sam uvjeren da ukus i izbor ili nečije uvjerenje nemaju pravo da pretenduju na to da su jedini ispravni. Pa ni moji izbori i uvjerenja. Pogotovo ne moji. Tolerancija nije prihvatanje onoga što nam se sviđa nego upravo onoga što nam se ne sviđa, a nekada i gadi. Tako se postaje bolji od samog sebe. A nije lako. To uopšte nije lako.

U jednoj stvari ipak sam morao da se složim za gospođicom, ili gospođom koja me je napala. Mi zaista živimo u različitim dimenzijama. Ali ne zbog različitog muzičkog ukusa, kako je ona pogrešno shvatila, nego zbog različitog poimanja tolerancije i uvažavanja drugog i drugačijeg. A ipak, ovo moje malo pametovanje o ukusima o kojima ipak vrijedi raspravljati jedino mogu završiti uz pomoć jednog sjajnog muzičara.

Gibonni je prije više od deset godina na svom albumu “Toleranca” otpjevao stihove koji u četiri reda definišu ovo što sam ja bezuspješno pokušao da objasnim rock jurišnicima na facebooku. Čovjek je lijepo napisao: “Kako da ljudi nauče/ i da im pod kožu uđe/ kada se ljubi domaće/ da se ne mrzi tuđe”. I nakon takvih stihova naprosto nema dalje.