Englishman In Sarajevo

Tačno ne znam šta me više obradovalo. Da li činjenica da u moj grad, u okviru svoje svjetske turneje, dolazi Sting, ili to što su moji sugrađani pokazali da znaju šta je kvalitet i što je ulaznica, skoro pa nestalo, u roku od svega par dana. A nije mi mrsko bilo ni to što mi je rođeni sin nabavio ulaznicu da idemo zajedno na koncert, onako porodično. Da se ne lažemo, išao bih ja sa njim i da gledamo i slušamo i Fazliju (bez uvrede), ali ovako mi je puno draže kad znam da sam ipak ostavio nekakvog traga na njegov muzički ukus.

Malo sam sačekao da se isfuraju svi oni po društvenim mrežama koji su pisali o predstojećem koncertu, a da suštinski nisu ni znali ko je Sting niti su ikada imali potrebu da čuju neku njegovu pjesmu. Znao sam da oni nisu dugog daha i da će relativno brzo ostaviti našu priču nama. A Sting jeste naša priča.

Čak i kada odbacimo dobar dio onih koji će na taj koncert otići samo da bi bili viđeni, mora se priznati da ostaje poprilična brojka posjetilaca koji će znati zašto tu dolaze i zbog koga dolaze, a da ulaznica nema humanitarni karakter. Možda je i to način na koji se postaje dio svijeta. Želim da vjerujem da jeste.

Onako kako je isti taj Sting mene povezivao sa svijetom muzike prethodnih četrdeset godina. Kao srednjoškolac u dubokoj provinciji za njega sam saznao negdje početkom osamdesetih godina prošloga vijeka. A kako drugačije nego preko “Džuboksa”, tada najuticajnijeg rock magazina u zemlji.

Tačnije, saznao sam da postoji tamo neka grupa “The Police” i da su dio britanskog “novog vala”. Pravo da vam kažem nije bilo potrebe da išta drugo saznam. Meni je tada to bilo dovoljno. Još i prije nego sam ih čuo, čuo sam dovoljno o njima da me zaintrigiraju. Bila je tada aktuelna priča da su oni (uz UB40) najtipičniji predstavnik takozvanog “bijelog reaggea”. Nije da nisu bili, ali nisu bili samo to, što je pokazala kasnija karijera, a pogotovo ona Stingova solistička.

Kasnije sam i otkrio da je ključni čovjek tog oblajhanog tria basista i pjevač po imenu Sting, mada mu je u ličnoj karti pisalo Gordon Sumner. Dobro, bila su još tu dva imena između Gordona i Sumnera, ali nikad se nisam navikao na taj zapadnoevropski običaj davanja djeci više imena. Meni je bilo važnije ime koje je Sting otpjevao u svojoj prvoj pjesmi. “Roxanne” je bila šok za mene. Pjesma koja je govorila o nečemu za šta do tada nije bilo mjesta u popularnoj muzici. Govorila je o prostituciji. I već tada mi je bilo jasno kako je “novi val” samo nužan izraz za posve različite stvaraoce koji su se samo pojavili u istom trenutku. Kasnije mi je bilo drago kada je 1999.godine George Michael uradio album pjesama koje su obilježile XX stoljeće i na njega uvrstio “Roxanne”. Dobro, ne toliko drago koliko me radovalo što je uvrstio i “Miss Sarajevo”, ali ipak jako drago.

Bilo mi je zanimljivo i kada sam otkrio da je Sting po profesiji nastavnik. Bio je toliko drugačiji od nastavnika na kakve smo mi bili navikli da naprosto nije mogao ostati neprimjećen u mom malom buntovnom tinejdžerskom svijetu. Pogotovo jer je imao pjesmu i o pokušaju nastavnika da se odupre zavodničkim čarima tamo nekakve privlačne učenice. I to u vrijeme kada sam i sam većinu učenica smatrao ekstremno privlačnim. Ali, šta drugo očekivati od jednog hormonima natopljenog sedamnaestogodišnjaka? Pri tom mislim na sebe, a ne na Stinga, naravno.

Propratio sam ja tu vrlo uspješnu karijeru grupe “The Police” i kao i većini bilo mi je i krivo i žao kada su prestali sa radom. Bio je to period mog života kada nikako nisam mogao da shvatim nečiju potrebu da napusti bend i prijatelje i publiku samo da bi pravio nešto svoje. Bio je to, kažem takav period i na sreću me je prošao. A na sreću pokazalo se i da se Sting odlaskom iz “The Police” oslobodio stvaralačkih stega i napravio još bolje pjesme.

Bolje i drugačije. Neočekivane. Ko je još pjevao o vampiru usamljenom na ulicama New Orleansa? Ko je još pogledao stvari iz drugačije perspektive kao on kad je otpjevao kako “i Rusi vole svoju djecu”? Po mom skromnom mišljenju vrh njegove karijere, barem za mene, bio je drugi solo album “…Nothing Like Sun” iz 1987.godine. I na tom albumu je pokazao više svojih stvaralačkih lica. Od nježne, akustične “Fragile” pa do društveno svjesne “They Dance Alone” o ženema čiji su muževi, očevi i sinovi nestali u južnoameričkim dikataturama. A na istom albumu je objavio i ogroman reggae hit “Englishman In New York”.

I tako se nizao album za albumom, godina za godinom, hit za hitom i Sting je učvrstio svoju poziciju među onih nekoliko, ali samo nekoliko zaista najvećih. I sada taj Englishman dolazi u Sarajevo sa svojih sedamdeset godina da nam donese dašak svijeta i normalnog života. Svijeta u kojem nije nikakav događaj kad im neka velika svjetska zvijezda dolazi u posjetu. A šta da vam kažem. Neka je nama i događaj, samo da se desi. I nastavi da se dešava.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s