Jedan i jedan nekad mogu biti i tri

Jedan i jedan nekad zaista mogu biti i tri. U onim rijetkim slučajevima kada konačni rezultat nadmaši prosti zbir dijelova. E, tako nešto se desilo sa našom košarkaškom reprezentacijom. Iskreno, bosanski sportisti nam odavno nisu dali baš mnogo razloga za radost i zato je ovo što su naši košarkaši napravili zaista vrijedno pažnje. A šta su to napravili?

Protekle sedmice igrane su prve utakmice kvalifikiacija za predstojeće svjetsko prvenstvo i mi smo te kvalifikacije otpočeli sa dvije pobjede iz dvije utakmice. Ali važnije od pobjeda jeste način na koji su ostvarene. Realno gledano ništa spektakularno nije pobijediti Čehe u Skenderiji i Bugare na njihovom terenu. Međutim, zrelost koju je naša reprezentacija pokazala, pogotovo u prvom susretu sa Česima naprosto imponira.

Česi su nas razbijali u prvom poluvremenu. Trica ih je išla onako kako nisam vidio da ikada ikoga ide u ovom lijepom sportu. I kako napisa jedan košarkaški znalac ubacivali su nam sve moguće iza linije za tri poena. Ne samo loptu nego se, po njegovim riječima, činilo da kroz naš obruč prolaze i šporeti i frižideri i bojleri. I kad tako krene protivnika teško se neko može vratiti. Osim…

Osim kad imaš jako ekipu, psihički stabilnu i sa trenerom kakav je Vedran Bosnić. Čim je krenulo drugo poluvrijeme ne samo da smo ih dostigli nego im nismo dali da se sastave sa loptom. Nevjerovatno brzo okrenuli smo priču u svoju korist i ubjedljivo pobijedili.

A objektivno gledano, po imenima naših reprezenatativaca, nemamo mi baš neku strahobalnu ekipu za respekt. Nemamo tako pojedinačno gledano. Ali kada se nađu zajedno na terenu onda i nije važno koliko pojedinačno vrijede jer kao ekipa vrijede neuporedivo više.

Imali smo mi nekada puno veće vedete u reprezentaciji i to nas je, paradoksalno, ponekad i kočilo. Kad imaš zvijezdu u ekipi onda nekako sve lopte idu prema tom igraču i kada njega zaustave nema ko da preuzme odgovornost. A takva “zvijezda” onda usljed nekog inata dodatno forsira i protivnik nas lako zaustavi.

Sad, na svu sreću nemamo takvih “veličina”, a imamo trenera koji nikome ne dopušta da “divlja” na terenu i svi su tu radi uspjeha kolektiva. I zato kolektiv i uspijeva. Protiv Bugara krenemo silovito i unište ih Sulejmanović i Halilović na centarskim pozicijama u prvih nekoliko minuta. Skupe se, oni logično, u reketu, a onda im Sulejmanović ubaci dvije trice zaredom. Kad njih zaustave krene Musa da ih muči prodorima. Musa koji konačno sazrijeva. Pa za njim Gegić ili Lazić. Kad Atića i ne ide u napadu odradi lavovski dio posla u odbrani. I rezultat ne može izostati. Ne kažem da će takva reprezentacija uvijek pobijediti, ali sigurno će uvijek nadmašiti svoje realne kapacitete. A šta više očekivati.

Šta više očekivati u zemlji u kojoj niko ne daje ni osamdeset posto svojih mogućnosti? Ovi momci su pokazali kako mogu biti bolji od samih sebe i zato sa nestrpljenjem iščekujem februar i taj ključni susret protiv strašne Litvanije. A sa ovakvom igrom i još više sa ovakvim pristupom igri ni oni nisu nepobjedivi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s