Sa nestrpljenjem sam očekivao taj novi dokumentarac o “The Beatles”. Uslovno rečeno novi. Mislio sam šta se o njima može reći, a da već nije rečeno? Ali nostalgija je moćna sila i htio sam barem pogledati kakva je to atmosfera vladala među njima u studiju u januaru 1969. godine kada su još uvijek vjerovali da se bend može spasiti od neminovnog raspada prema kojem je išao.

To sam, manje više i dobio. Dobro, sa naglaskom na više. Smatram sebe nekim poznavaocem, a opet sam mnogo toga novog saznao. I onda sam se zapitao kako se kroz ovih osam sati dokumentarca probijaju oni koji nemaju baš neko predznanje o ovom sastavu. Teško, pretpostavljam. Ako ne znaju neke temeljne činjenice koje su “Bitlse” usmjeravale u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka.

Nama, ovako iz današnje perspektive, izgleda kako su “The Beatles” neprolazna i neupitna vrijednost. Ali nije to baš uvijek bilo tako. Počevši od 1966.godine kola kreću nizbrdo. I to je tek naznačeno u ovom dokumentarcu. I odluka da više ne nastupaju pred publikom jer je postalo i opasno i besmisleno u toj silnoj buci u kojoj ih se više i ne sluša. Indikativno je da je George Harrison u avionu po povratku sa posljednjeg koncerta izjavio kako osjeća “da više nije Beatles”. Uslijedio je bijes američke javnosti zbog Lennonove nesmotrne izjave kako su “popularniji od Isusa”. Pa smrt Briana Epsteina njihovog menadžera koji i jeste bio ono ljepilo koje ih je držalo zajedno. Odlučili su da ne uzimaju novog menadžera i sami su sebi postali menadžeri i, oslobođeni iscrpljujućih turneja, počeli da eksperimentišu u studiju. U takvoj konstelaciji zvijezda snimili su dva epohalna albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i dvostruki “The Beatles”. Ovaj posljednji već za svoju novoosnovanu firmu “Apple Records”. I trebalo je vidjeti šta dalje.

Odnosi među njima više nisu bili kao nekad i pada ideja da novi album rade uživo, da se zatvore u jedan poveći prostor i da rade ploču kao nekad. Sjedeći u krugu, gledajući jedni druge i praveći pjesme. E, to vam je suština ovog filma. Kamera ih je pratila tokom snimanja i zabilježila preko 60 sati materijala tokom tog januara 1969.godine. Od toga su izabrali 8 sati za tri dijela ovog filma i na momente to i gledaocu postane naporno pratiti, a kako li je tek njima bilo iznova i iznova svirati iste pjesme.

I onda – iznenađenje. Ne znam za vas, ali ja sam barem do sada živio u ubjeđenju kako su oni pukli zbog napetosti između Lennona i McCartneya i uticaja koji je imala Yoko Ono, tokom tog snimanja. Sudeći po ovom filmu reklo bi se da ni jedno ni drugo nije tačno. Glavni nezadovoljnik bio je Harrison. Smatrao je da je neopravdano zapostavljen u procesu izrade albuma, pa čak u jednom momentu kaže McCartneyu da on može svirati samo akorde, ako je to Paulova želja, da čak ne mora ni svirati ništa jer ionako McCartney dolazi u studio sa svojim gotovim idejama i ne sluša ničije mišljenje. Iako se meni čini po svemu kako ni sam McCartney nije bio presretan zbog te pozicije koju je, silom prilika, preuzeo nakon Epsteinove smrti. Silom prilika jer je neko morao.

Nije se Harrisonu sviđala ni početna ideja da novi album snime kao koncertni i to pred publikom nakon pune tri godine nesviranja koncerata. U jednom trenutku napušta snimanje da bi se tek na dvostruki pritisak i od strane Paula i od strane Johna vratio. Razbijen je i onaj mit o rušilačkoj snazi Yoko Ono. Žena jeste sjedila u studiju tokom tog snimanja, ali ne znam je li u tih osam sati dvije progovorila. Moguće je da je ona Lennonu na jastuku šaputala protiv ostatka benda, ali tokom samog snimanja nije se uplitala. Čak djeluje kako je između nje i McCartnija postojalo neko prećutno razumjevanje o tome koliko i kome pripada Lennon.

Nisam znao, prije ovog dokumentarca, da je čuveni “koncert na krovu” bio tek treća opcija za nastup. Prvobitno su u igri bile neke ruševine u Libiji, neki stari antički amfiteatar. Kada se to pokazalo kao neizvodljivo razmišljali su o jednoj neizgrađenoj lokaciji u Londonu, nekakvo brdašce koje im se učinilo sasvim zgodno. Na kraju su logistički zahtjevi doveli do toga da su taj koncert odsvirali na krovu svoje vlastite zgrade u Londonu.

Problem je bio i što nisu imali dovoljno urađenih i uvježbanih pjesama pa je ispalo kao sreća u nesreći to što je policija prekinula koncert. Ipak stigli su da izvedu udarne pjesme sa novog albuma. A sa pjesmama su se baš mučili. Ušli su u studio da urade 14 novih pjesama, ali to nije išlo baš tako lako kako se nama danas čini kad slušamo album “Let It Be”.

Da, imali su tu naslovnu pjesmu koju su u to vrijeme zvali “Mother Mary”. Imali su “Get Back”, “Don’t Let Me Down”, “I’ve Got a Feeling”, “Dig a Pony”, “Across the Universe”, a kada je zapelo odlučili su da izvuku i neke stare, neobjavljenje pjesme sa početka karijere kao što su “One after 909” i “Two of Us”. U momentu dok sviraju ovu posljednju kamera uhvati papir ispred Lennona sa koga čita tekst ove pjesme i lijepo vidimo da je on tamo napisao da je to original grupe “Quarrymen”, sastava u kojem su Paul, John i George svirali prije nego su ga preimenovali u “The Beatles”.

I ne samo svoje stare pjesme. Kada im je trebalo da vrate atmosferu u studio, da podignu nivo energije, svirali bi rock standarde i očito uživali u tome. Ili bi čitali šta se piše o njima. Ili bi pratili šta radi konkurencija. Iz današnje perspektive to se nama čini čudno, iz perspektive kada smo već ustoličili “The Beatles” na tron. Ali u to vrijeme oni su se ponašali kao i svaki drugi bend. Nisu baš bili oduševljeni svaki put onim što rade, pogađalo ih je što ih štampa uporno želi rasturiti, a u studio su dolazili noseći pod miškom nove i tada aktuelne albume, pa u jednom trenutku vidimo kako je Harrison donio tada aktuelni album “Rolling Stonesa” – “The Beggars Banquet”. A činjenica da je Lennon učestvovao sa “Stonesima” na njihovom projektu “Rock’n’roll Circus” poslužila je štampi kao dobar razlog za priče o tome kako će on i preći u “Stonese”.

Zbog svega toga McCartney je ponajviše htio ovakvim povratkom “Bitlsa” da sačuva bend od raspada. Čak se i vidi u ovom filmu kako su u jednom trenutku bili na pravom putu. Pogotovo kada im se na snimanju pridružio vrsni klavijaturista Billy Preston. Sa njim su se znali još iz svojih “hamburških dana” sa početka šezdesetih i on je u studio donio ne samo neosporno sviračko umijeće nego i puno pozitivniju atmosferu. Do te mjere im je dao novu energiju da su sva četvorica bili jednodušni u ocjeni da on treba da postane “peti bitls”. Na njegovu žalost to se nikada nije desilo.

Sa ovog snimanja koje je zabilježeno filmskom kamerom u formi singla ubrzo su objavljene pjesme “Get Back” i “Don’t Let Me Down”, a ostatak materijala privremeno je sklonjen u stranu. U studio su “Bitlsi” ušli samo još jednom, u avgustu 1969.godine i snimili album “Abbey Road”. I to sam sada saznao, to da su mnoge pjesme koje su se našle na tom albumu već isprobavane tokom ovog “Let It Be” sessiona. Pa i neke koje će snimiti kao solisti nakon neminovnog raspada.

A raspad je definitivno bio neminovan. I nikada više se nisu sva četvorica našla u istom trenutku u istom prostoru. Mučenje je potrajalo do proljeća 1970.godine kada je konačno izašao album “Let It Be” čije stvaranje pratimo u ovom dokumentarcu i kada je konačno objavljeno da “The Beatles” više ne postoje. I kada su se ponovo okupili sredinom devedesetih to već nije bilo to jer Lennona više nije bilo među živima. I zato je ovaj film jedinstvena prilika da ih vidimo u vremenu kada je “to još uvijek bilo to”. Makar i uz sve te silne probleme.