Prilično me obradovala vijest da organizatori one sjajne izložbe o Kemalu Montenu nešto slično, za kraj godine, priremaju i za “Crvenu jabuku”. Ima smisla, a i duboke su veze Kemine sa “Jabukom”. Ima smisla i zato što je “Crvena jabuka” jedna od temeljnih grupa sarajevske scene u drugoj polovini osamdesetih, a i zato što bi tragično preminuli Dražen Ričl i Aljoša Buha, tokom 2022.godine, napunili po šezdeset godina. Samo da nisu onako grubo “zaustavljeni u koraku i snu” negdje kod Jablanice i to prije trideset i pet godina.

A kada su još i mene zamolili da napišem nešto o “Crvenoj jabuci” nisu ni slutili koliko je meni taj bend više od benda. Koliko je važan za moje sazrijevanje i formiranje. Sudbina je htjela da među njima prvog upoznam Dražena Ričla, negdje početkom 1982.godine. Navršit će se i tu jedan mali jubilej. Četrdeset godina otkako ga znam. I nema veze što je on već punih 35 godina tamo negdje sa druge strane. Nisam ga zaboravio i ne mislim.

Studirali smo u to vrijeme zajedno žurnalistiku. Obično je sjedio negdje odmah iza mene. U društvu Branka Đurića koji će kasnije postati Đuro. Njihovo prijateljstvo je bilo skoro pa opipljivo. A njihovi komentari na predavanjima takvi da čovjek nije mogao, a da se ne okrene da provjeri ko je to toliko duhovit. A kad se već okreneš onda i ti nešto progovoriš. I tako, mic po mic, počnete razgovarati o onome što vam je obojici opsesija. O muzici.

Radovalo me kada je napravio uspjeh sa “Elvisom J. Kurtovichem”. Nije mi bilo drago kad sam čuo da ih je 1985.godine napustio nakon albuma “Dabogda crk’o rock’n’roll”. Ali tog vrelog ljeta 1985.godine slučajno se sretnemo na ulici. I kaže mi kako se sprema nova “mrak” stvar i da će se zvati “Crvena jabuka”. Kako sam se već tada naslušao najava o “novim mrak stvarima” uzeo sam to sa oprezom i početkom naredne godine sa dosta rezerve spustio taj prvi album “Crvene jabuke” na gramofon.

I tad me puklo. To je bilo otkrovenje nalik religijskom. Ako mi je Džoni pet godina prije toga pokazao neke do tada nespoznate istine, “Jabuka” mi je po prvi puta ispričala našu generacijsku priču. Bez ostatka. I bez ostatka sam im se i predao. Gledao sam ih početkom ljeta 1986.godine na “Crvenom karanfilu” u “Skenderiji” na toj zajedničkoj svirci i radovao se njihovom solističkom koncertu. Koncertu koji se nikad nije desio. Barem ne u tom sastavu.

Dva dana prije tog stravičnog susreta sa stijenom uz Neretvu sreo sam se sa Draženom (ili Parom, ako vam je draže) i Zlatkom Arslanagićem u CDA na promociji tada novog albuma Bajage i njegovih Instruktora “Jahači magle”. Tad su mi, puni oduševljenja, govorili stihove pjesama koje će se naći na drugom albumu. Bilo je očito da žele što prije početi raditi na njemu. A ništa manja nije bila ni moja želja da čujem te pjesme. Inače, zaboravio sam vam reći da sam i Zlaju Arslanagića upoznao tek kad je prvi album izašao. Naime, meni se ta ploča toliko dopala da sam gurao priču o njima kad god sam mogao i gdje god sam mogao. Upoznali smo se prilikom intervjua za “Oslobođenje” u restoranu “Pošta” preko puta Narodnog pozorišta. I sa njim je “kliknulo” i uvijek bih bio jedan od prvih koje bi pozvao u svoj potkrovni stan u tadašnjoj ulici Kralja Tomislava da čujem te nove snimke. A bilo je situacija u kojima sam ja dobijao neke njegove albume iz “Jugotona” prije njega pa bi mu ih donio da čuje kako mu zvuči ploča.

Nisam ni slutio da ću ih tog 16.09.1986.godine posljednji put vidjeti zajedno. A možda sam i bio posljednji koji ih je vidio zajedno. Mada, mislim da su se sutradan ipak zejdno pripremali za odlazak na taj prvi koncert turneje u Mostar. Da, sjećam se iz tih dana kasnog ljeta osamdeset i šeste i jedne čudne situacije. U to vrijeme ja sam vam živio kao podstnara na Mahmutovcu. Ko zna gdje je Mahmutovac sve mu je jasno, a ko ne zna ne vrijedi mu ni objašnjavati koliko je to visoko iznad Sarajeva.

A skoro kilometar ispod mene, na Bistriku je tada radila jedna pekara sa, po mom skromnom mišljenju, najboljim somunima u Sarajevu. Znam da je bio septembar. Kasno ljeto. Iste te osamdeset i šeste. Čekam u redu za svoju porciju blaženstva i odnekud čujem “kad sat zazvoni”. Nije to snimak sa ploče. To neko svira. Ali glas je taj. Podignem pogled i u zgradi preko puta, negdje na petom ili šestom spratu vidim Paru kako sjedi na simsu prozora i svira tu pjesmu. Jeste ja napisao Zlaja, ali to je bila njegova pjesma. I ostane mi tako utisnut na zjenicama za vječnost. Takvog ga pamtim. Kao dječaka koji nikada neće ostariti.

Nakon nesreće nastavio sam se družiti sa ostatkom grupe. Pogotovo sa Zlajom. I bilo mi je drago kad su nastavili iako je to već bila neka druga “Crvena jabuka”. Ali i dalje moja. Na trećem albumu našao sam pjesmu “Ima nešto od srca do srca” koja će postati nezvanična himna braka koji sam sklopio iste 1988.godine kada je ta ploča i izašla. Gledao sam ih prvi put na solističkom koncertu naredne godine i to u “Zetri” nakon izlaska nevjerovatnog i ultimativnog albuma “Tamo gdje ljubav počinje”. Gledao sam ih i dvije godine kasnije, posljednji put u postavi u kojoj je bio i Zlatko Arslanagić. Gledao sam ih u Kotoru, na tvrđavi, ali kada sam ušao u garderobu nakon koncerta da se pozdravimo to već nije bila ta atmosfera koja ih je ranije krasila. Znao sam ja za priče kako ih Žera napušta i kako su tražili pjevača za tada aktuelni album “Nekako s proljeća”, ali ja nekako nisam htio povjerovati u te priče. Tu veče smo se našli u istom restoranu, ali ključni ljudi benda su sjedili za različitim stolovima. I tada sam morao povjerovati.

Činilo se da je sudbina “Crvene jabuke” vrlo neizvjesna. Ali bio je to avgust 1991.godine i koja bi još budala razmišljala o sudbini jednog rock sastava u vrijeme kada je sudbina čitave jedne države krajnje naizvjesna. E, pa našla se takva budala. Šta da vam kažem, ja sam razmišljao. Ne znam, ali moguće je da sam tada posljednji put vidio Zlaju. Moguće, ali ne i posve sigurno.

I tu je završio drugi dio njihove karijere. Nakon te turneje. Negdje tokom rata, ali ne baš prebrzo, Zlaja i Žera su napustili Sarajevo. Otišli svaki svojim putem. Žera je bio spreman da prihvati ponudu Zrinka Tutića koji je nudio da im obnovi karijeru u Hrvatskoj. Zlaja nije želio takav nastavak priče i otišao prvo za Englesku, pa za Kanadu. A onda je ta treća verzija, sa svega dva originalna člana, nastavila priču o “Crvenoj jabuci”. Priču u kojoj možda i nije bilo onoliko sjajnih pjesama na albumima koji su uslijedili, ali u kojoj si uvijek mogao naći nekoliko novih brojeva koji bi ti dokazali da taj bend ima šta da kaže.

I tako već dvadeset i pet godina. Ili trideset i pet od samih početaka. I kako život ima tu zgodnu naviku da se vrti u krugovima trčeći za svojim repom tako se namjestilo da za novi album ta ista “Crvena jabuka” snima moju pjesmu. Nakon trideset i pet godina poznanstva. I to ni manje ni više nego pjesmu koja je nastala baš te njihove i sjajne i kobne 1986.godine.

I zato vam je jasno da ja ne mogu o njima pisati kao o nekom drugom bendu, ne mogu ja o njima pisati u okviru pukih biografskih i diskografskih činjenica koje svako ionako može naći na internetu. “Crvena jabuka” je uvijek bila i moja priča i zato sam vam je ovako i ispričao. I shvatio da sam ispričao samo dio odgovora na pitanje zašto mi toliko “Crvena jabuka” znači.