Deset u (po)pola

Odavno jedan film nije podijelio javnost onako kako se to desilo sa aktuelnim ostvarenjem Danisa Tanovića “Deset u pola”. Čak je i moja draga prijateljica Indira Kučuk Sorguč žestoko oplela po ovom filmu. Nazvala ga je “nekrologom čaršiji”, a ona uglavnom zna o čemu govori. Nekima se film opet dopao i hvale ga na sva usta. I meni se film prilično dopao, ali moram uvažiti i činjenicu da je za nju to sahranjivane sarajevskog duha. Druga je stvar što se taj duh, kao i svaki drugi duh, pojavljuje tek rijetkima i u još rjeđim prilikama. Kao po onim škotskim zamkovima. Ali tako vam je to sa duhovima. Ko hoće da ga vidi taj će ga vidjeti u svakom laganom podrhtavanju zavjese pred slabo dihtovanim prozorom. Ko neće da ga vidi neće ga primjetiti sve da mu sjedne u krilo.

Dakle, mojoj Indiri se ne sviđa, a meni se dopao. A to je, na kraju krajeva, legitimno. Možda je do toga što sam ja iz Vogošće. A jednom replikom u filmu Tanović je Vogošću posve izbrisao iz ovog grada. I nije to ništa novo u odnosu FGR (čitaj fina gradska raja) prema ovoj mojoj maloj općini. Kada Sarajevo pogleda u Kobilju Glavu čini mi se da im je lakše preći preko Himalaja nego preko te iste Kobilje Glave. Barem u glavama.

A da budem pošten sam sam bio dosta skeptičan prije nego sam pogledao “Deset u pola”. Prema najavama činilo mi se da je u pitanju tanka i milion puta prežvakana priča. Sukob između dvije dinastije sarajevskih ćevabžija čiji se potomci spremaju da stupe u brak. I onda se roditelji nešto zakače i organizuje se takmičenje čiji su ćevapi u Sarajevu najbolji.

Gledao sam prije par godina tanušnu holivudsku komediju “Mala Italija” u kojoj je sve to baš tako. Samo u formulu umjesto ćevapa treba ubaciti picu. Da se u filmu ne pojavljuje moja draga Sarah Michelle Gellar zaboravio bih ga po kratkom postupku. A i taj film je samo aktuelizirana kopija “Romea i Julije” namijenjena kokuzima. I onda pomislim da nema šanse da kopija loše kopije bude išta vrijedno pažnje.

I prevario sam se. Shvatio sam da je sve u detaljima. To vam je kao sa ćevapima. Svako može uvaljati miješano meso i baciti ga na roštilj. Ali da bi to bili ćevapi moraš dati i nešto drugo i nešto više. E, to više je dao Tanović. Druga je stvar što se to više nekome dopadne, a nekome ne. Ima tu vrckavih dijaloga koji će se citirati. Naravno, ne u onoj mjeri u kojoj se citiraju Sidranove filmske replike, ali to je standard do kojeg je teško i preteško dobaciti.

Ima i starih fazona kao kada Izudin Bajrović u ulozi jednog od pomenutih gazda makne ćevape ispred mušterije koja je bogohulno zatražila kečap uz ćevape. Samo što to posve uvjerljivo djeluje u izvedbi maestralnog Izudina Bajrovića. On je najuvjerljiviji u ovom filmu. Puno uvjerljiviji od svog partnera Branka Đurića koji ili je botoksiran ili ima problem sa facijalnim mišićima. A tek junoše koje glume njihovu djecu. Blijedo do bolesti, ako mene pitate. Još je muzika u filmu ponajbolja, ali sve te sjajne pjesme nemaju baš previše razloga da se pojavljuju na mjestima na kojima se u filmu pojavljuju. Kao i neki usputni i poznati ili manje poznati likovi koje je Tanović prošetao ispred kamere. Samo zato što su mu raja.

I onda se vi pitate šta se to meni dopalo kad je sve to tako? Dopalo mi se to što sam sat i po proveo opušteno uz jedno ne vrhunsko, ali zabavno filmsko ostvarenje. Dopalo mi se što sam se tih sat i po smijao i folovima koje sam znao ili koje sam naslutio. Ako ćemo pravo ni ćevapi nisu najzdravije jelo na svijetu, ali nekad baš prijaju. Zar ne?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s