Zatvoreno prvenstvo Australije

Blago nama na ovoj planeti. Blago nama u ovoj državi. Nemamo većih problema od toga da li će jedan atleta mlatiti reketom u Australiji ili neće. Blago nama kad nemamo drugih problema. I onda se planeta pocijepa po liniji za i protiv tog sportiste. A onda stvar ide dublje jer oni koji su za njega su ko biva antivakseri. A oni koji su protiv njega su opet ne samo protiv njega nego u aktuelnim teorijama zavjere bivaju protiv cijelog srpskog naroda.

E, mene nećete uvući u te vaše besmislene i besplodne rasprave. Možda u vašim bezbrižnim životima i nema većeg problema od toga, ali u mom životu, nažalost ili na sreću ima i nekih stvarnih problema i neće biti rješeni odlukom australijskih vlasti da dozvoli jednom teniseru da uđe u njihovu zemlju ili mu ne dozvoli.

A osim toga nemam ni dovoljno činjenica da bih donio bilo kakvu presudu, a pogotovo onu argumentovanu i koja bi izdržala kritiku sa bilo koje strane. Ali mogu da se poslužim prostom logikom i da kažem da svaka država ima puno pravo da donese vlastite zakone kojima će regulisati način na koji se može ući u tu državu, boraviti u njoj pa i igrati tenis. Zakone i propise donosimo zato što različito mislimo. Zato što bi nastao haos kad bi sami odlučivali šta je dozvoljeno, a šta ne. Znam ja da ima loših zakona. Ima i zakona čije poštovanje vodi direktno u zločin. Ali šta je alternativa zakonima? Da svako od nas procjenjuje hoće li poštovati zakon ili ne. Koji mehanizam imamo da tu subjektivnu procjenu zadržimo na nivou zločinačkih zakona kakvi su bili rasni zakoni u nacističkoj Njemačkoj. Kako da spriječimo da se počnu procjenjivati SVI zakoni pa da crveno svjetlo na semaforu ne znači ništa nego da svaki vozač sam procijeni da li proći na crveno ili ne.

Napravimo jednu malu analogiju. Moja supruga i ja određujemo ko će ući u naš stan i kako tamo treba da se ponaša. Pri ulasku u moj stan se, na primjer, izuva. I onog gosta koji sam to ne uradi ljubazno upozorim da treba da ostavi cipele na ulazu. Ako to neko ne želi, iz bilo kojeg razloga, nije li onda moje legitimno pravo da takvoj osobi ne dozvolim ulazak u moj stan.

Naravno, nastojim da budem principijelan i da pravila koja uspostavljam u svom stanu budu jednaka za sve. Iako je bilo situacija kada sam se žestoko pokajao što sam neke ljude zamolio da skinu cipele. Da sam ih pustio da ugaze u cipelama na Jasnine tepihe poštedio bih te iste tepihe agresivnog smrada njihovih čarapa i ne bih morao provjetravati stan danima. Ali princip je princip, pa i kad malo tukne.

A taj princip kaže da su svi i da je svako isti pred zakonom i propisima. Pa makar taj neko bio najbolji teniser na svijetu, a sasvim moguće i najbolji sportista ove naše jadne planete. Za te svoje uspjehe on je uredno nagrađen i peharima i novcem. Ne treba zbog toga biti iznad zakona. Kada jedan ugledni novinar ovde kaže da je to “ponižavajuće” za tog istog sportistu samo govori o tome da i kolega stvari posmatra iz posve iščašenog ugla. Šta mu to znači? Da je u redu da Australija mene ponizi, a zakon rastegne do pucanja kada je u pitanju neka selebriti persona?

Biće ipak da je Australija ozbiljnija država od onoga kako kolega zamišlja ozbiljnu državu i Australija sebi ne bi dozvolila takvu diskriminaciju. Pa čak i ako se na njenim vratima pojavi neko sa tipičnom balkanskom rečenicom “a, znate li vi ko sam ja?”. Pa čak i ako krovna teniska organizacija i organizator turnira želi iz jasnih komercijalnih razloga da ima u žrijebu najboljeg među najboljima.

To je pravo Australije. Pravo je najboljeg tenisera na svijetu da sam odluči šta će sa svojim zdravljem. Naravno, sa punom svješću o tome kakve posljedice povlači takav njegov stav. I da ih prihvati. A u njegovu odbranu moram da primjetim da nipošto nije smjelo da se desi da ga organizatori pozovu na turnir, a da ne provjere da li će moći uopšte ući u državu. I da se vratim na onu prvobitnu analogiju. Da moj sin pozove nekoga u naš stan i kaže da neće morati da se izuje ja bih se sigurno našao u neugodnoj situaciji da moram da ga vratim sa vrata. A neugodno bi bilo i mom sinu i tom našem nesuđenom gostu. Kao što je i sada svima neugodno.

Zato ozbiljno razmišljam da na onoj maramici od zemlje sa kojom raspolažem napravim teniski teren pa neka brate tamo šamaraju lopticu svi koje vrate sa raznoraznih turnira. Svi, pa i junak ove priče čije sam ime uspio da ne pomenem jer ga je ionako previše u medijima.

A za genijalce koji predlažu protjerivanje kengura iz zooloških vrtova po Srbiji imam samo jednu poruku. Mogu lagano da od…skakuću.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s