Nema sumnje da je Brano Likić zaslužio jednu lijepu biografiju. A zaslužio je i njegov studio BLAP. A onda je Pavle Pavlović našao rješenje među markentigašima odavno poznato kao “dva u jedan” i napravio knjigu i o Brani i o BLAP-u. Iako se knjiga zove BLAP pišući o BLAP-u pisao je istovremeno i o Brani. A BLAP vam nije ništa drugo nego skraćenica za Brano Likić Audio Production.

Pavle je, u najvećem dijelu ovog izdanja, pustio da o Brani pričaju ljudi s kojima je radio, ljudi za koje je radio i ljudi koji su radili za njega. A zapravo svi su oni, uključujući i Branu, tek neko ko je radio u BLAP-u, sa BLAP-om i za BLAP. I tako razvijao sarajevsku, a Boga mi i regionalnu muzičku scenu.

Da ne budem lažno skroman znao sam ja većinu tu sakupljenih podataka. Ali kad ih vidite ovako između korica stvarno se smrznete kada shvatite ko je sve prošao kroz taj studio i povjerio svoje stvaralaštvo Braninom producentskom umijeću. A da ne govorimo o tome kome je sve Brano pomogao da napravi prve korake u svijetu pop rock muzike.

Dovoljno je samo pomenuti imena poput “Merlina”, “Plavog orkestra” ili “Bombaj štampe”. I “Merlin” i “Štampa” su kasnije postali BLAP-ovi ekskluzivci. Kao, u jednom trenutku, i Tifa, Vajta, Zerina Cokoja… Pa sve do onih najvećih kao što su Goran Bregović, Davorin Popović ili Toma Zdravković. I pominjanjem ovih imena samo sam blago osvjetlio vrh ledenog brijega sastavljenog od stalnih posjetilaca vrhova top listi.

U knjizi je Pavlović upotrijebio sjajnu konstrukciju kada je napisao “Kreativna koalicija”. To je upravo definicija onoga kako Brano doživljava BLAP. Kao epicentar kreativnog zemljotresa koji se širio u sve krajeve tadašnje Jugoslavije. Kao što je Brano sa “Rezonansom” malo prije toga, a i tokom prvih godina djelovanja studija tamo stizao sa svojim pjesmama. A odavno je shvatio da se najbolja djela rađaju iz susreta dva talenta, iz susreta dva kreativca. Ili više njih. I zato je uvijek birao ljude koji će unaprijediti njegov vlastiti talenat i sve ono što radi i da će takvom otvorenošću prema tuđim idejama i svoje učiniti još kvalitetnijim.

I zato u bendovima širom svijeta, u studijima širom svijeta, u koncertnim halama širom svijeta ima mjesta za ljude čiji se diskografski korijeni nalaze baš u studiju BLAP. I nisu zaboravili svoje korijene. Čak se i za mene našlo mjesta u toj knjizi. Uvrštene su dvije moje recenzije dva Branina albuma. I znate šta? Kad sam pročitao te recenzije imao sam neodoljivu želju da ponovo poslušam te albume. I poslušao sam. Što vam je moć dobre kritike.

A da znate samo šta sam novo saznao iz knjige. Saznao sam da je taj studio u kojem sam ja, kao mladi novinar, po prvi put sreo neke od najvećih imena muzičke scene, ljude koji su, koliko do maloprije, visili po zidovima moje momačke sobe, dakle da je taj studio sagrađen na mjestu wc-a. Odnosno u pitanju je renovirani wc. Samo neko toliko siguran u sebe i u ono što radi mogao je sam da predloži upravi Doma mladih u čijem se prostoru i nalazio BLAP da mu ustupe wc, koji ionako nije bio u funkciji. WC, a ne Dom mladih da ne bude zabune. A bilo mu je pri ruci, makar i simbolično, mjesto gdje bi najradije smjestio materijale nekih od ambicioznih posjetilaca studija koji su bezočno maltretirali Branin sluh. Apsolutni. Da ne bude zabune.