Ko će ugasiti svjetlo?

Prebrzo ljudi odlaze. Brže od bržeg. I nije to samo moj subjektivni utisak nego realno stanje stvari. Pogotovo u svijetu rock’n’rolla ne može da se sastavi mjesec dana, a da nas ne napusti neka baš velika zvijezda. A nekada u sedmici ili čak samo jednom danu odu po dvojica – trojica velikana. U subotu 22.januara tako je stigla vijest o tome da su preminuli Meat Loaf i Aki Rahimovski. Meni je Aki i draži i važniji. Da se ne lažemo.

A da se ne lažemo znam dovoljno podataka da je negdje u mom sistemu pohranjen i onaj podatak da je Aki rođen 1955.godine. I to na onom razumskom nivou jeste tako. Ali subjektivni doživljaj onih koji su odrastali uz “Valjak” i Akija jeste da on ima više od tih njegovih 67 godina. Naprosto nam se čini da je on 67 godina za mikrofonom i da se 67 godina družimo sa njim i njegovim pjesmama.

To vam je ta priča o rock’n’rollu. U rock se ulazi jako rano i onda čovjek traje i traje u toj priči. Aki je u “Valjak” ušao sa svega dvadeset godina. I odmah se uklopio. I u bend i u grad u koji je doselio. Zanimljivo je to da je on, kao neko ko je rođen u Nišu i odrastao u Skopju odmah pokupio tipični zagrebački naglasak da bi neko neupućen mogao povjerovati da je Rahimovski staro purgersko prezime. I taj naglasak je zadržao sve do svoje prerane smrti.

Ali nećemo po tome pamtiti Akija. Ili barem ne samo po tome. Prije svega ćemo ga pamtiti po toj neuništivoj i neiscrpnoj energiji koju je pokazivao na sceni. A “Valjak” je bio netipičan bend. Znam masu bendova koji na snimcima iz studija “strašno” zvuče, ali kada izađu da to odsviraju uživo pred publikom bude i tako i tako. A često i nikako. Uglavnom neuvjerljivo. Rijetki su oni sastavi koji su na koncertima ubjedljiviji nago na pločama. A “Valjak” je definitivno takav. Tek su na trećem albumu “Gradske priče” iz 1979.godine uspjeli i na tonskom zapisu da djeluju približno onako ubjedljivo kao na koncertu.

I ako mene pitate ja ću “Valjak” pamtiti po tome što su se stalno mijenjali. Kad je trebalo bili su hard rock band, a u narednom trenutku novovalni sastav. I u svim tim žanrovima Aki se jednako suvereno snalazio. I u onim žestokim rock brojevima kao i u vanvremenskim baladama. Bio je uzor mnogim mladim pjevačima, a da opet nije zaboravljao svoje uzore. Sa velikim poštovanjem je otpjevao “Pjesmu o Davoru” i Davorinove pjesme izvodio u svim kombinacijama projekta “Da sam ja netko” gdje su domaće pjevačke zvijezde izvodile pjesme “Indexa”.

Sjećam se bio je decembar 1996.godine, a “Valjak” je bio prvi relevantan bend iz Regiona koji je došao u Sarajevo da napravi jedan veliki koncert u “Skenderiji”. Tada smo se sreli i teško da bih vam mogao prepričati taj naš razgovor tamo negdje iza scene u “Skenderiji”. U tih pet ili šest godina koliko se nismo vidjeli nakupilo se toliko stvari koje je trebalo reći i koje je trebalo čuti da sam, nažalost, više pričao nego što sam slušao. I Aki je bio samo još jedan u nizu ljudi koje sam premalo slušao nesvjestan da svakog trenutka mogu ostati bez njih i da svaka riječ koju sačuvam iz tih razgovora može biti dragocjena. Treba li uopšte reći kako je to bio vrhunski koncert? Ja se zapravo i ne sjećam njihovih drugačijih koncerata.

Pred jedan takav koncert u Sarajevu prije pet ili šest godina, slagaću vam, gostovali smo “Valjak” i ja na jednoj ovdašnjoj televiziji. Bio sam sa Akijem dok smo čekali da uđemo u studio. Već tada se osjećalo da su tačne priče o tome da je ozbiljno bolestan. Nastojao je da se ne primjeti i pokušavao je da i dalje bude onakav na kakvog smo navikli. Nije uspio u tome. Primjetilo se. Ali na koncertu nije. Ni na trenutak nije dozvolio sebi da publika primjeti da nije baš sve u najboljem redu. Kao da je crpio energiju iz mikrofona za koji bi se uhvatio.

Ove snježne januarske subote nismo mi ostali samo bez Akija Rahimovskog. Ostali smo i bez “Parnog valjka”. Naprosto ne mogu da zamislim da bi iko mogao da ga zamijeni u bendu. A još manje mogu da zamislim da bi Hus bio spreman da nekome drugom prepusti mjesto frontmena u bendu nakon 46 godina. Aki i on su zamalo dobacili do “zlatnog pira”. Samo što je ključna riječ “zamalo”.

I čini mi se da se taj rock’n’roll Olimp puno brže osipa nego što prima nove članove. Ima još uvijek dovoljno velikih faca na toj planini, ali sve manje iz dana u dan. I biće ih sve manje i manje. Akija još uvijek ima ko da isprati, ali pitanje je hoće li za pet ili deset godina, kada biologija uradi svoje, hoće li biti ikoga da ugasi svjetlo.

Na kraju, šta da vam kažem? Prije 35 godina je otpjevao “Anđeli se dosađuju”. Teško da će im i dalje biti dosadno nakon što im se on pridruži.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s