Triput sam vidio “Azru”

Prije nekoliko dana sasvim neočekivano javio mi se Boris Leiner. Za rijetke i neupućene da podsjetim da je on bubnjar one originalne i najpoznatije postave “Azre”. Kasnije je radio i sa “Vješticama” i sa sastavom “Šo!Mazgoon” , ali ja ću ga uvijek upamtiti kao člana te čuvene i neponovljive trojke predvođene Branimirom Štulićem. Napiše meni Boris kako piše knjigu o “Azri” i kako bi volio da fanovi za potrebe te knjige napišu nešto o svom doživljaju “Azre” kako bi to stavio u knjigu. I da vam kažem, koliko god ja profesionalno pisao o muzici, kada je “Azra” u pitanju ja sam tu prije svega fan, a tek onda, eventualno i novinar.

“Azra” je bila ljubav moje mladosti i nikad ta ljubav nije okončana. I mislim da ni neće. Kada su se pojavili to je u mom životu bio “kopernikanski obrat”. Oni su progovorili o stvarima o kojima niko prije njih nije ni govorio ni pjevao. Imao sam skoro pa sedamnaest godina kada sam kupio njihov prvi album. Dobro se sjećam da sam ga kupio zajedno sa drugim albumom “Prljavog kazališta”. I u skladu sa porodičnom tradicijom jedan od tih albuma poklonio sam mlađem bratu. I dao mu priliku da izabere koji će. Srećom, opredijelio se za “Kazalište”. Ne kažem ja da su oni loš bend , ali u konkurenciji sa “Azrom” ja nikad ne bih imao dileme.

I kako sam u to vrijeme živio u dubokoj bosanskoj provinciji nisam imao baš prilike da ih vidim. Ali godinu dana kasnije, bio je avgust 1981.godine, odem ja na radnu akciju u Titograd. Ispostavilo se da je lik koji je radio na razglasu u brigadirskom naselju imao sličan muzički ukus kao i ja. I kako je “Azra” par mjeseci prije toga objavila drugi i dvostruki album “Sunčana strana ulice” pjesme sa tog albuma su bile sveprisutne tokom tog mjeseca. A bila je tu i jedna brigada iz Podravine i od njih smo naučili značenje tih lokalizama u “Azrinim” pjesmama.

I da malo pojasnim običaje iz tog vremena. Na radnim akcijama su u to vrijeme svirale najveće jugoslovenske zvijezde. Biće da je bilo para u budžetima i nije se cjenjkalo kad nam je trebalo dovesti nekog domaćeg velikana. I tako je “Azra” svirala te godine u Titogradu za akcijaše. Sjećam se da je to bilo na jednom otvorenom igralištu i sjedili smo na tribinama. tako nam je rečeno kada su nas poveli na koncert. Tu preporuku smo ispoštovali možda tokom prve dvije ili tri pjesme. A onda je stampedo krenuo ka sceni. I sjećam se da sam tada njihove pjesme doživjeo na jednom novom nivou. I shvatio da svaka pjesma ima dva života. Jedan koji živi na pločama, a drugi u dirketnom kontaktu sa fanovima. Zato sam bez razmišljanja početkom naredne godine izdvojio lovu da kupim trostruki “Azrin” koncertni album “Ravno do dna”.

Drugi put sam ih slušao opet na radnoj akciji, samo dvije godine kasnije . U Kragujevcu u sportskoj dvorani. Tada sam već znao šta da očekujem. Ali kao i u većini drugih stvari i sa koncertima vam je tako da nikad nije kao prvi put. Bio je to neumoran i žestok koncert. Bez odmora i bez predaha. Ima “Azra” sporih pjesama, imaju oni balada, ali meni se naprosto čini da ih nije ni bilo tokom tog koncerta. A moralo ih je, po svemu sudeći biti.

Slušao sam ih i tokom promotivne turneje albuma “Između krajnosti”. Bilo je to 1987. godine. I po prvi put u Sarajevu. U klubu CDA koji je primao nekoliko stotina ljudi. Interes je bio toliki da se koncert ipak desio na igralištu koje se nalazilo uz dvoranu. I ma koliko se ja radovao povratku “Azre” nakon trogodišnje pauze to ipak nije bilo to. Možda je do mene. Možda sam previše očekivao, možda sam se do tog trenutka nagledao previše koncerata i postao odveć zahtijevan. A možda ni “Azra” više nije bila ta. Možda je i do Džonija. A možda je i nešto posve treće u pitanju. Tek taj koncert mi je bio nekako tako i tako. Iako sam tada po prvi put sreo prije koncerta samog Štulića. Predugo sam čekao na taj susret pa sam moguće i izgorio u toj želji.

Da li će se ikada desiti moj četvrti susret sa “Azrom”? Nadam se da ne. Iako mnogi to priželjkuju ja se plašim da mi omiljeni sastav ne postane samo još jedna “podgrijana priča”. Ako mene pitate meni će biti draže da ih sačuvam u sjećanju onako mlade, divlje i jedinstvene kakvi su bili osamdesetih. Pogotovo početkom te decenije.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s