Lennon iz našeg sokaka

Bilo je proljeće 1986.godine i ja sam već nekoliko mjeseci za “Oslobođenje” pisao o popularnoj muzici. Dobijem tada zadatak i priliku da uradim razgovor sa članovima novosadskog sastava “Laboratorija zvuka braće Vranešević”. Nimalo mi nije bio mrzak taj zadatak. Već su me “kupili” sa svoja prva dva albuma “Telo” i “Duboko u tebi”. U to vrijeme oni su istovremeno i pripadali novom talasu i bili su drugačiji od svega što je taj talas naplavio na naše muzičke obale.

U trenutku našeg susreta promovirali su svoj treći album “Nevinost” i našao sam se sa skoro cijelim bendom u njihovoj hotelskoj sobi u Holiday Innu. I kao rijetko kada više su mi se dopali ljudi koji stoje iza tih pjesama nego same pjesme. Iskreno da vam kažem nije to baš česta pojava pogotovo ako su u pitanju dobre pjesme. A njihove jesu.

Sjećam se da je Bata Vranešević uglavnom pričao i poprilično opustio atmosferu. On je bio ono istaknuto lice benda, ali mi je ubrzo postalo jasno da je Peđa ona siva eminencija te priče. Odnosno da su njih dvojica zajedno najbolje funkcionirali. Peđa je, recimo to pojednostavljeno, bio ideolog i ključni kreator onoga što su radili. Sa druge strane je Bata te pjesme učinio prijemčivijim za publiku. Odnosno, ako ćemo povlačiti pomalo neprimjerena i površna poređenja Peđa je u toj priči bio nešto kao John Lennon, a Bata McCartney.

Moram vam priznati da su me “navukli” na tu svoju ploču još i prije nego sam je čuo. Sa takvim su oduševljenjem pričali o njoj. A kada sam je ubrzo i čuo morao sam da se složim s njima. Bila je to prva ploča, a čini mi se i jedina kojoj je ona rupa na sredini bila zatvorena papirnom naljepnicom. U skladu sa nazivom “Nevinost”. I ukoliko ste željeli da je stavite na gramofon morali ste da probijete tu opnu i “oduzmete joj nevinost”. Dobro, nije baš tako bilo. Jeste to bila njihova prvobitna namjera, ali nisu se uspjeli dogovoriti sa “Jugotonom” pa je nekoliko takvih naljepnica dolazilo uz ploču i mogli ste nekoliko puta ponoviti cijeli proces, ako ste baš htjeli. Bila je to himenoplastika u povojima.

Nahvalim ja tu ploču u svom tekstu i nakon nekoliko dana sretne me jedan moj drug u “Skenderiji” i pita me je li ploča zaista tako dobra kako sam ja napisao. Kao što sam ja povjerovao članovima “Laboratorije” tako je i on povjerovao meni. U to vrijeme smo bili članovi istog književnog kluba, a danas je on ugledni univerzitetski profesor. Ne znam da li je nabavio “Nevinost”, ali znam da sam mu naredne godine poklonio novi album njegovog omiljenog Springsteena. Ali ostavimo tu priču za neki drugi put.

Međutim, priča o mojoj vezi sa Vraneševićima se nastavila tokom 1986.godine. U to vrijeme je Dina Vranešević, Batina životna saputnica, radila kao urednik na Televiziji Novi Sad, a na tu televiziju je, po republičkom ključu, došao red da radi novogodišnji program. I Dina osmisli jedan dio tog programa kao retrospektivu onog najboljeg u popularnoj muzici te godine. Pozove najuglednija imena rock kritike u tadašnjoj Jugoslaviji, a usput i mene kao jedinog predstavnika Bosne i Hercegovine. Mlad i uobražen kakav sam tada bio razmišljao sam poput lika iz “Lepote poroka” kad kaže: “đe bi vam kraj bio da ste me ranije izabrali”.

Ne znam gdje bi njima bio kraj, ali mojoj sreći nije bilo kraja što sam imao priliku da upoznam ljude koji su svojim tekstovima mene nagovarali da nabavim neke ploče, a druge da izbjegavam. Tada, i mislim nikad više, na jednom mjestu su se sreli Peca Popović, Petar Janjatović, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Dragan Kremer, a sa Dušanom Vesićem sam dijelo hotelsku sobu.

Taj boravak u Novom Sadu mi je ostao u najljepšem mogućem sjećanju. Bio sam ta tri dana čest gost u domu Vraneševićevih. I tu sam zapravo na pravi način otkrio Peđu. Otkrio ga kao čovjeka čije su ideje bile drugačije od svega što sam mogao tada čuti i vidjeti na domaćoj sceni. A mnoge od tih ideja su bile i prilično nepodobne za tadašnje cenzore. A opet je u svemu bilo beskrajno mnogo humora, pa čak i lascivnosti koja mi nije nimalo smetala. Naprotiv.

Mladen Bata Vranešević je otišao u vječnost 2006.godine i za njegovu smrt sam, na moju sramotu, saznao sa dosta zakašnjenja. A onda šesnaest godina kasnije iznenada ode i Peđa. I zatvore knjigu o jednom bendu koji će mnogi upamtiti po “skakavcu koji uđe u rukavac” i “Jeli koja ima lepo telo”. Po Petru Čeliku i Vilmošu kauboju čija je silueta nekog paranoika podsjetila na Titovu siluetu za još jednu aferu u domaćem rock’n’rollu. Neki će se sjetiti da su oni prvi opjevali u jednoj pjesmi ni manje ni više nego vibrator. A ja vam neću otkriti koja je pjesma u pitanju.

Ja ću ih se sjećati po privatnim opaskama koje su bile prežestoke za pjesme čak i za njihove standarde. I ako nisam imao priliku da upoznam Lennona upoznao sam Peđu Vraneševića. A čini mi se da nije tu bilo prevelike razlike.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s