Nisam u posljednje vrijeme baš nešto zainteresovan za ove regionalne izbore pjesama koje će putovati u Torino na Eurosong. Nekako mi je posljednjih godina bilo sve na isti kalup i sve sa godinom ili dvije zakašnjenja. Evo i na “Beoviziji” ona grupa “Gift” pokušala je kopirati prošlogodišnje pobjednike. Barem izgledom i ponašanjem na sceni.

Međutim, da se nešto mijenja primjetio sam već na izboru hrvatskog predstavnika. Zdušno sam navijao da Mia Dimšić pobijedi i to se na kraju i desilo. Ta pobjeda me obradovala ne samo zato što se pokazalo da znam procijeniti pravu pjesmu nego, još i više, jer ta pjesma razbija koncept Eurosonga samog. Sve ono što mi se nije dopadalo na ovoj manifestaciji uspješno je rastureno ovom pjesmom. To je naprosto sabotaža u samom srcu Eurosonga. Bez imalo glamura i pratećih efekata, djevojka sa gitarom ponudila svoju prekrasnu pjesmu. i pobijedila. Kako bi trebalo, odnosno kako bi uvijek i moralo biti.

A cijela priča o promjeni pristupa koji susjedi imaju prema “Pjesmi Eurovizije” zaokružena je izborom srbijanskog predstavnika. Odnosno i ovde je izabrana predstavnica. Dama pod umjetničkim imenom Konstrakta izvela je u finalu “Beovizije” i to kao posljednja, posve netipičnu, neobičnu i neodoljivu pjesmu “In Corpore Sano”. Izvela je, oborila nas s nogu i nije ništa očekivala.

Zapravo, vjerovatno je očekivala šok i zgražanje. Očekivala je da je podmetnula kreativnu bombu usred jedne učmale forme. I pretpostavljam da je mislila kako će malo ko prepoznati kreativni potencijal te pjesme. Od žirija je, hajde de mogla i očekivati nekakvu podršku. Ali kada je publika u pitanju vjerujem da je ona očekivala, a ja sam bio ubijeđen da će se potpuno drugačije opredijeliti.

A onda joj je ta bomba eksplodirala u lice. Ne samo da joj je žiri dao prvo mjesto nego je dominantna bila i zahvaljujući glasovima publike. I nije glumila iznenađenje. Bila je potpuno iznenađena. Ona koja je tu došla da šokira sama je ostala šokirana vlastitom pobjedom. Iako je u “boli me briga” maniru naglasila da joj je prioritet njena stambena zajednica ipak će morati u maju u Torinu da predstavlja malo širu zajednicu. Otprilike cijelu Srbiju. Drugo je pitanje da li će evropska publika i sama prepoznati tu svježu krv upumpanu u staru eurovizijsku damu. prošle godine su prepoznali, a ko zna da li se takav ispad može desiti dvije godine za redom.

Sve one priče o favoritima, o namještaljkama pale su u vodu. Glavni favoriti bili su Sara Jo, Zorja i Aca Lukas. Konstraktu na kladionicama niko nije ni pominjao. Doduše, na kraju su Sara Jo i Zorja zauzele drugo i treće mjesto, a Lukas ne bi dobio ni boda od žirija da mu ne bi Nede Ukraden. Nede Ukraden, koja je, usput rečeno, jedina bodovno uskratila Konstraktu. Očekivano. Ne bi Neda ni mrtva glasala za takvu pjesmu.

što se Ace Lukasa tiče on je danima pred takmičenje prosipao huju, prijetio, prozivao, a sve u bezuspješnom nastojanju da sebi obezbijedi alibi za eventualni neuspjeh. ja sam očekivao ipak da će ga publika masovnije podržati,ali on je bio tek četvrti po glasovima publike. Publike koja više nije onako naivna i podložna šund uticajima kako bi neki da je prikažu.

I tako ću u Torinu ponovo sa zanimanjem gledati “Eurosong”. Zbog dvije dame sa mojih ramena. Na lijevom Mia Dimšić, a na desnom Konstrakta i lomiti se “kojem carstvu da se privolim”. Ako već moram birati onda bih ipak rekao Konstrakta. Zato što je to revolucionarna pjesma, zaraznog ritma, vrhunske produkcije i sa tekstom koji je mene podsjetio na najbolje dane “Šarlo akrobate” ili čak “Buldožera”, ako ćemo malo dublje u prošlost.

Ili što bi rekla sama pjesma “u zdravom tijelu”. Ili što bih ja rekao “u zdravoj pjesmi i Beovizija drugačije izgleda”.