Isto, a ni nalik

Svojevremeno sam, pišući o jednom vrlo uspješnom muzičkom stvaraocu, ali i stvaraocu koga dobar dio javnosti baš nešto ne simpatiše, napisao sljedeće: “Kad o nekome svako ima mišljenje onda je taj neko već na toj poziciji da ga ničije mišljenje i ne zanima”. I namjerno nisam napisao na koga tom prilikom mislim jer sam vjerovao da to može da bude univerzalna poruka i da se može primjeniti i u drugim slučajevima i kada su drugi ljudi u pitanju. I pokazalo se kao tačno.

Prebirajući po društvenim mrežama naletim na objavu jednog mog prijatelja koji je za jednog našeg čuvenog muzičara napisao da mu niko ne može osporiti da je najveći na Balkanu (ili nešto slično, ne citiram) da bi neko to prokomentirao “jeste najveći, ali plagijator”. Komentar je napisao čovjek koji je odnekud načuo za njega da “lapa tuđe pjesme i pravi hitove”. Možda čak i zna koje su to sporne pjesme. Ali nešto drugo ne zna. Ne zna da pročita podatke o pjesmama objavljene uredno na omotima albuma. Po prirodi posla, a i bez toga radoznao kakav jesam, ja sam uvijek čitao te podatke. I zato znam ono što drugi ili ne znaju ili ne žele da znaju.

Sad dolazimo do trenutka kad moram da otkrijem identitet Osobe “A” iako nisam želio. Ali za potrebe dokazivanja svoje teze naprosto moram. Riječ je o Dini Merlinu. Šta mu se stavlja na teret, koje to pjesme? Gdje su “audio forenzičari” pronašli otiske prstiju lopova Dine? Uvijek se pominju pjesme “Paša moj solidni”, “Kad sve ovo bude juče”, “Ostaće istine dvije”, “Mjesečina”, “Kad si rekla da me voliš”, “Ne daj me nikome”, “Godinama”, “Sve je laž”, “Moj je život Švicarska” da pomenemo samo one najizrazitije primjere.

Godinama sam ja pokušavao meni bliskim ljudima dokazivati da nisu u pravu izvlačeći im album po album iz svoje fonoteke, ploču po ploču, disko po disk i pokazujući im da su na omotima kao autori muzike za neke od tih pjesama potpisani Luca Crabone, Prince, Michael Jackson, Westernhagen, Emerson Hart… Odlučili su da ne vjeruju svojim očima nego isključivo svojim predrasudama. Jedan moj bivši prijatelj, muzičar inače, kad je i pročitao to što piše ustrajao je u svom uvjerenju da su pjesme ukradene i da je podatak o autorstvu ispravljen na novim izdanjima, dok ga na prvobitnim izdanjima, ko biva, nije bilo. A čovjek dobro zna da ja dobijam, kupujem, kradem, nabavljam isključivo prva izdanja. Uzalud, što bi rekao jedan moj drugi prijatelj “ne razbijaj mi iluzije, razbit ću ti nos”.

Da li ima tuđih pjesama u Dininom repertoaru, a da nisu potpisane? Ima. Najizrazitiji primjer je pjesma “Mjesečina” za koju je, od tona do tona, uzeta pjesma “Where did i go wrong” grupe “UB 40”. Ne znam da li je to kasnije ispravljeno, ali sigurno je da je na prvom izdanju te ploče pisalo da je kompletan autor “Mjesečine” Edin Dervišhalidović. Ne tako drastična ali slična je situacija sa pjesmom “Godinama”. I to je to.

A posebna je priča kad mu kao plagijat kače pjesme koje su čuli negdje u izvedbi turskih ili bugarskih izvođača pa misle da ih je Dino od njih ukrao. Opet samo treba učiniti jednostavan napor i pročitati šta piše. I tako će svako zainteresovan otkriti da kod pjesama kao što su “Samo mene nimas” u izvedbi Anelie, “Aldirma” koju pjeva Ege i “Skitnik i grešnica” koju su otpjevali Milena i Nikolaj Slaveev piše da su to samo pjesme koje im je Dino dao ili prodao. Nekad ne treba samo slušati nego i čitati.

I onda se ja nešto pitam koliko smo zapravo principijelni ili većinom funkcionišemo po principu duplih standarda. Na primjer, koja je razlika između situacije u kojoj “Bombaj štampa” za pjesmu “Palim se na guranje” uzme muzičku matricu pjesme “Tumbling Dice” iz kataloga Jagger/Richards i uredno ih potpiše i toga kad Dino Merlin uzme “Farfalinu” Luce Carbonea i napravi “Paša moj solidni”. Pogotovo jer je i u jednom i u drugom slučaju autor muzike uredno potpisan. Ili kad “Štampa” snimi “Mali motorin” i potpiše Ljubu Kuntarića, a Dino od “They Don’t Care About Us” napravi “Kad sve ovo bude juče” i potpiše Michael Jacksona. Ja ne vidim razlog za drugačiji tretman jednih i drugih. Ne vidim razlog, ali vidim razliku. I jedino mogu da je objasnim poslovično bosanskom spremnošću da nekome ko nam je simpatičan oprostimo sve, a da nekome ko nam je antipatičan ne praštamo ništa. Pa čak ni ono za šta objektivno nije kriv. A da se ne lažemo u ovoj zemlji, a pogotovo u ovom gradu za Đuru imaju puno više simpatija nego za Dinu.

Možda se ipak u ovoj priči treba vratiti narodnoj mudrosti pa se prisjetiti onoga da nije važno šta ti ko kaže nego ko ti to isto kaže. A priču o Dini plagijatoru šire uglavnom neostvareni muzičari koji mu ne mogu oprostiti uspjeh. Oni bi mogli tako kako on radi napraviti puno bolje i uspješnije pjesme. Samo kad bi htjeli. Tako barem oni tvrde. Samo što ih ne prave. I ne pune stadione. I ne dešava im se da ih na turneji ukupno vidi preko milion ljudi. I šta im onda ostaje nego da sve to okrakterišu kao “kiselo grožđe”. Ne bi se oni nikad prodali, jer, zaboga oni su umjetnici. Kako da ne?

Ali takvi, uprkos svojoj zlobi barem imaju nekog pojma o muzici. Šta napisati o onima koji su se muzike dotakli samo kao površni konzumenti, ali zato su uvjereni da sve o svakome znaju i imaju pravo da lopovom proglase svakoga čiju pjesmu prepoznaju u nekoj drugoj? Možda bi neko trebao da im objasni šta je to obrada ili cover. A da se bave bilo kakvim kreativnim radom morali bi znati da je nekada vrlo teško pobjeći od uticaja. Neka melodija, neka fraza, neka rečenica uvuče ti se u glavu i više ne znaš jesi li je negdje čuo ili si je sam smislio. I meni se to desilo. Godinama sam bio uvjeren da je moja umotvorina izjava kako je “skromnost vrlina onih koji nemaju druge vrline”, a onda sam saznao da je to Lincolnova izjava. Što ne znači da je i on nije negdje pokupio.

I na kraju za sve one zgrožene nad muzičkim “posudbama” da ih podsjetim da je jednom George Harrisonu na sudu dokazan plagijat u slučaju pjesme “My Sweet Lord”, a da su “The Rolling Stones” jedva izbjegli sličnu sudbinu jer su se vansudski dogovorili oko pjesme “Anybody Seen My Baby”. I da citiram onoga koga sam pomenuo na početku priče kad je rekao “ja nisam stvaralac, ja sam kompozitor. Samo Bog stvara nešto iz ničega, a ja sklapam od onoga što već postoji”. I sve vam ja ovo napisao, a nisam morao. Mogao sam naprosto mom prijatelju napisati “Zaime, potpuno si u pravu”.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s