Džigara, metar, dva od rovova

Svaki put kad Damir Avdić (ili Graha, kako je poznatiji među poklonicima) objavi novi album ja naprosto moram da vam ga predstavim. A uvijek imm problem da iznova moram da vam objašnjavam ko je to Damir Avdić. Naprosto zato što on nije od onih imena za koja svi znaju, od onih likova koji stalno nešto poručuju sa ekrana, niti je omiljena pojava među muzičkim urednicima na radio stanicama.

Na njega ne možete slučajno nabasati. Neće vam se desiti, kao u pjesmi sa novog albuma, pjesmi “dijete” da slučajno čujete njegove pjesme pa da se upitate “šta je ovo ovako dobro”. Ili su vam njegove pjesme i poruke odavno dobre i više nego dobre ili uopšte ne znate za njegovo postojanje. I to se neće promijeniti ni sa ovim novim, aktuelnim albumom “Mianstream Horrror”. Sigurno je da neće opravdati naslov i postati iznenada mainstream. A opet je sve baš u skladu sa nazivom jer se junak ove priče i dalje užasava toga da bude mainstream.

U njegovom slučaju u pitanju su i albumi i pjesme koje teško možemo tretirati u onom klasičnom poimanju i albuma i pjesama. Istina je da ih možemo i pojedinačno slušati, ali pravu sliku o Damirovom opusu, pa ako hoćete i Damirovoj filozofiji dobijate tek kad sve to slušate u kontinuitetu. I onda shvatite da su njegovi albumi, od trenutka kad je rasformirao bend “Rupa u zidu” i krenuo samostalno, samo stranice njegovog ličnog dnevnika u kojem bilježi sve ono što ga muči i uznemiruje, pa i sve ono što ga raduje. Neki nepristrasni istraživač iz budućnosti na osnovu njegovih albuma mogao bi, sa dosta preciznosti, sklopiti sliku o našim vremenima i o tome kako su ona djelovala na Damirovu i moju, ali neke druge generacije.

U pjesmi “19” on objašnjava kako je rođen devetnaest godina nakon drugog svjetskog rata. Ja sam rođen osamnaest godina nakon istog i niko ništa ne mora da mi objašnjava u vezi sa tom pjesmom. Sa neznatnim razlikama svi smo generacijski prošli manje – više istu priču. I ne mogu da se ne prepoznam u njoj. Nismo se svi, naravno jednako snašli u tim okolnostima i nismo postali isti ljudi. Ali Damir nije ni govorio u svojoj pjesmi o krajnjem odredištu naših putovanja nego o putovanju samom. Putovanju, koje na svu sreću još uvijek traje kada je Damir Avdić u pitanju. I ako je svaki album jedna nova postaja na tom putu ne možemo se oteti utisku da je svaka jasnija, preciznijia, pa ako hoćete i oporija od prethodne. Svaka je takva da ne dozvoljava odmor. Ne pušta vas da uđete u zonu komfora i uživate u uljuljkujućem zovu uvijek istih pjesama aktuelne muzičke produkcije. Tjera vas dalje jer, ako putujete sa Damirom, ni za vas kao ni za njega nema predaha.

Neko površan će, naravno, primjetiti kako su i njegove pjesme uvijek iste. Barem muzički. I debelo će pogriješiti. To što on “nabraja uz jedan iritantan akord” kako ga neki doživljavaju samo je utisak na onom prvom i najpovršnijem nivou. Takva muzička reduciranost samo pojačava snagu poruke njegovih stihova. Poruke koja iz duboko ličnih, pa i intimnih situacija izvlači univerzalne poruke. Zato pjesmu “2Pac” možete doživljavati kao simpatičnu, izbjegličku anegdotu. Ali je možete shvatiti i kao priču o isprepletenim sudbinama ove planete.

Ili se u pjesmi “Hasan” možete fokusirati na pitanje je li te večeri svirao Sinan ili Hasan. A možete pokušati razumjeti Damirovu filozofsku tezu da je “džigara, metar dva od rovova”. Onaj ko je spreman to da shvati odavno i sam to zna i Damir mu je to samo efektno artikulisao. A ko nije kapacitiran ni za shvatanje ni za prihvatanje te poruke vjerovatno će sutra preći taj metar, dva i u rovovima nastaviti slušati baš tu džigaru. I nikad, ali baš nikad neće imati strpljenja da sasluša Damira Avdića.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s