U petak nas je zadesio zemljotres, a u subotu mi je taj isti zemljotres otkrio tragove inteligentnog života u Bosni i Hercegovini. A bio sam izgubio svaku nadu. Mislio sam da ćemo ga prije naći na Marsu nego ovde kod nas. I ne, nisam ga otkrio ni u ogledalu, ni u zrcalu, ni u špiglu, ako ste to pomislili. A znam da jeste pomislili. Ne sporim da sam sujetan, ali sam istovremeno svjestan i drugih svojih nedostataka koji mi ne dozvoljavaju da se, bez razumne sumnje, svrstam među inteligenta bića. Kao što rekoh sujetan sam, ters, kratkog fitilja, pretjerano osjetljiv, tvrdoglav i… mogao bi još dugo nabrajati.

Dakle, otkrih ja taj rijetki oblik inteligentog života zahvaljujući prozoru. Prozoru u svijet, kako su nekad televiziju prozvali novinari sa pjesničkim ambicijama. Na jednoj ovdašnjoj televiziji gostovao je, kao ekspert za sve što je geo, profesor geografije iz dobrinjske gimnazije Vedran Zubić. Čuo sam ja i ranije za njega, ali sada sam shvatio da je sve ono to sam čuo o njemu i malo i nedovoljno da bi ga čovjek na pravi način doživio. Ne treba čuti o njemu nego treba njega čuti.

Sad pazite, na ekranima raznih programa svakodnevno se izmjenjuju kojekakvi drovi i mrovi i svakojake zvučne titule. A onda dodje srednjoškolski profesor geografije i održi im pravu lekciju kako se sakuplja i još važnije kako se prezentira sakupljeno znanje. Vjerujem da su nakon njegovog gostovanja mnogi ponosni vlasnici zvučnih akademskih titula prestali biti ponosni na svoje titule. Koje im, nažalost teško neko može oduzeti. Ali Vedran ih je svojim nastupom ogolio do kraja i nije morao, kao u onoj bajci, da poviče “car je gol!” da bismo mi prepoznali njihovu duhovnu i intelektualnu golotinju. Trebalo je samo da kaže nekoliko rečenica o onome što nas je sve zanimalo u tom trenutku. I rekao ih je.

Odovorio je na pitanja koja smo svi sami sebi postavljali nakon zemljotresa. Hoće li se ponoviti? Hoće li bit jači ili slabiji? Kakve zemljotrese inače možemo očekivati na ovom našem području? Kako to da smo prije zemljotresa dobili notifikaciju na android uređajima da će se desiti zemljotres? A onda je pričao i o geopolitici, o prijetećoj ekološkoj katastrofi, o našem obrazovanju koje ne ide u korak sa vremenom, o svim našim komparativnim prednostima kao geografskog područja. Činilo se da nema oblasti u kojoj on neće dati precizne i jasne odgovore.

Toliko precizno i jasno da se meni, po prvi put nakon dugo vremena, desilo da poželim da taj razgovor što duže potraje i da nemam onu uobičajenu potrebu da, iznerviran nečijim glupostima, promijenim kanal. I ne samo to, nego sam po prvi put ikad poželio da razgovor sa nekim pogledam i poslušam iznova. A ako je čovjek na to natjerao ovakvog tersu poput mene onda to nešto valjda znači. Pogledajte i vi, ako ste kojim slučajem propustili pogledati taj razgovor. Nećete se pokajati.

Živimo u svijetu poput onog Orwelovog, svijetu u kojem je odavno zavladao “novogovor” i u javnom prostoru čujemo samo izlizane fraze i besmislene floskule koje možda pametno zvuče, ali suštinski ništa ne znače. Vedran nam je pokazao da se može govoriti i tako da se nešto zaista i kaže. Bilo je osvježavajuće saznanje da takav čovjek živi među nama i da je sasvim zadovoljan da radi u jednoj, ni po čemu elitnoj, dobrinjskoj gimnaziji. Ni po čemu elitnoj osim po količini i vrsti znanja koju profesor Zubić pruža svojim učenicima. I, još važnije, posebnoj po tome što je našao način da im sticanje znanja učini i zabavnim i potrebnim.

Sad se vi pitate šta je to mene tako oduševilo kod tog srednjoškolskog profesora. Krenimo redom. Posve samouvjereno i sigurno govori o svakoj temi, a da nije ni uobražen ni ohol što je česta boljka onih koji raspolažu “viškom informacija”. Nadalje, pojednostavio je, koliko god je to moguće, vrlo složena naučna tumačenja, a da ih opet nije banalizovao. U sve te priče zna ubaciti dovoljno duha i humora, a da opet ne napravi klovna od sebe, nekoga kome je važnije da zabavi publiku nego da joj prenese neku bitnu informaciju. I najvažnije, najvažnije i još jednom najvažnije od svega jeste što nam je dao odgovore na pitanja koja su nas mučila. Jasne i nedvosmislene odgovore. Do te mjere jasne i zanimljive da mi je, na trenutak, bilo žao što nisam i sam srednjoškolac.

Ne može baš sve biti tako savršeno, pomislite vi. I ja vam kažem da i nije. Ima i profesor Vedran, jednu mrlju na biografiji. Priznao je hrabro da je navijač FK “Sarajevo”. Šta se može, kao što ste i sami pomislili, niko nije savršen. Mada, kad je priznao kako ga trenutno najviše muči to što “Sarajevo neće biti prvak” moram djelomično da se složim s njim. Ako već ne može moj “Željo” najmanje bi mi bilo mrsko da je umjesto “Želje” baš to njegovo “Sarajevo”.