Ko će meni vratiti moja četiri izgubljena sata? Ko će mi vratiti četiri sata koja sam proveo uz lešinu poznatu kao “Eurosong”? A da je lešina jeste i kao kod svakog leša ne pomaže da ga šminkate, oblačite, pridižete i spuštate. ne pali da oko njega prskate parfeme. Mrtvac je mrtvac. Odavno je “Eurosong” prazna ljuštura samo što sam ja sebe zavaravao da u staroj dami Evropi ima još nešto malo života. Nema.

Sve liči na pozorište lutaka u kojem je sve unaprijed poznato. Znamo uanprijed da će se voditelji oduševljavati i tamo gdje nema mjesta oduševljenju. Unaprijed znamo da će osmijesi biti toliko široki da ćemo vidjeti, ne samo plombe i ne samo krajnike. Života mi, ja sam u par navrata vidio i “svjetlo na kraju tunela”. Unaprijed znamo da će praviti vještačku i posve nepotrebnu napetost odlažuči da izgovore ko je dobio famoznih dvanaest poena ili koliko je ko dobio glasova publike. Unaprijed znamo da će predstavnici nacionalnih žirija razvlačiti svoja javljanja ne bi li bar sekundicu duže ostali zabilježeni u kolektivnoj svijesti poklonika “Eurosonga”. I definitivno znamo da će svaki od njih pohvaliti “najbolji šou do sada”, “izvanredne pjesme” i ispaljivati slične fraze. Dobro, ne baš svaki od njih. Neki će pokušati na silu da ispadnu duhoviti. Što na kraju bude još jadnije. Sve u svemu, ako ne slušaš pjesme komotno možeš pustiti snimak “Eurosonga” od prošle godine ili prije dvadeset godina. Sve je isto – isprazno i krajnje neoriginalno.

Unaprijed znamo i kako će se glasati. Ima li iko za koga je pobjeda Ukrajine u 2022.godini iznenađenje? I ima li iko ko će staviti ruku u vatru i ustvrditi da je to bila najbolja pjesma neovisno o aktuelnoj političkoj situaciji u Evropi? Čisto sumnjam da bi i pobjednici, u nekim drugim okolnostima, sami sebe smatrali najboljima. Još jednom je na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope pobijedila – politika. Da ne bude zabune i bilo kakve sumnje osuđujem najoštrije moguće agresiju Rusije na Ukrajinu. Kao što osuđujem svaku agresiju države prema državi, ili države prema pojedincu ili pojedinca prema pojedincu. Samo što je neko trebao da keže kako je “Eurosong” humanitarna manifestacija i da postoji da bi se poslala politička poruka. Ja mislim da ne bi to ni trebao ni smio biti. I taj neko je trebao unaprijed da proglasi Ukrajinu pobjednikom pa da znamo na čemu smo. Ovako se samo stvorio privid takmičenja. Ostalim takmičarima to je ipak bila svojevrsna utjeha jer će jednom pričati unucima “kako bi oni sigurno pobijedili, ali 2022.godine bila je takva situacija da je morala Ukrajina pobijediti.” Neće pri tome, naravno dodati da su oni bili tamo negdje sedamnaesti ili osamnaesti, a ne drugi.

Sad će se pronaći sigurno neko da mi ga “šukne iz kornera” i primjeti “ne seri Amire i ti si glasao za Ukrajinu kad su pobijedili 2016.godine, a ti bio član našeg žirija”. I dotični će biti posve u pravu osim u jednom. Jesam glasao tada za Ukrajinu i opet bih, ali iz nekih sasvim drugačijih razloga. Naprosto zato što je to bila bolja pjesma i umjetnički najhrabrija. Kao što je ove godine umjetnički hrabra bila Konstrakta. Ili kao što su umjetnički hrabre i sa prelijepom pjesmom bile djevojke iz Portugala. Gledajući prenos iz Torina shvatio sam ja još jednu stvar. Shvatio sam da bih bio sjajan prognozer. Treba samo da slijedim obrnutu logiku. Pjesme koje ja smatram najboljima sigurno neće pobijediti i tačka.

Ali barem se ne plašim da se otvorim za drugačiji pristup umjetnosti. A većina žirija je birala najklasičnije pop pjesme, odlučivala se za one koji su izašli na scenu sa namjerom da mami i njenim susjedama pokažu koje visine mogu glasom da dosegnu panično se plašeći novog senzibiliteta za novo vrijeme. Ne pada mi na pamet da išta kažem o komšijskom glasanju, o političkom procjenjivanju pjesama ili o seksualnim preferencijama “Eurosonga”. To je već prežvakana priča.

Ali nije prežvakana i nije nebitna priča o tome kako je Bosna i Hercegovina tretirana prije 30 godina, a kako se tretira Ukrajina 30 godina kasnije. Biće da su sve žrtve jednake, ali su neke, ipak jednakije od drugih. Ostaviću vama da procijenite zašto umorna, precvala i beskrvna Evropa gazi vlastite principe i zašto se zaglavila u mulju licemjerja iz kojeg nema šanse da se ikad izvuče. Kao što ni ja nemam šansu da vratim svoja četiri izgubljena sata i nastaviću potragu za izgubljenim vremenom. A teško da ću pri tome nešto naučiti. I iduće godine ću, k’o da gledam, izgubiti još četiri sata. Ako tada ne bude kakve korone i ako još uvijek bude “Eurosonga”. I ako bude Evrope, na kraju krajeva.