Dodali mene, valjda onako po inerciji, u raznorazne grupe koje se bave pitanjem popularne muzike uopšte ili samo jednog određenog benda. I koliko god su te grupe korisne, toliko nekad čovjeka iznervira koliko primjedbi imaju poklonici nekog benda samo zato što njihov omiljeni sastav nije onakav kako su oni zamislili da bi trebao biti. Odnosno zato što nije I DALJE onaj sastav koji su oni zavoljeli.

Kao da u najmanju ruku imaju neupitno vlasništvo nad nekim autorom, izvođačem ili bendom. Kao da ti izvođači, autori i bendovi imaju nekakvu ugovornu obavezu da uvijek iznova i iznova stvaraju baš onakve pjesme kakve su stvarali u vrijeme kada je nekome muzika bila najbitnija. Svejedno da li je taj neko imao tada sedamnaest ili dvadeset i sedam godina.

Po takvima niko nema pravo da se mijenja. A ima. Ima pravo i da se mijenja tako što će raditi pjesme koje će nam se sve manje dopadati. Ili što će svoje stare pjesme prearanžirati tako da nam se čak i gade. Pa šta? Ko nam brani da zaobilazimo koncerte tog i tog i to u širokom luku? Ko nam brani da slušamo nečije stare albume koji nam se dopadaju i poštedimo sebe novih radova koji nam se ne dopadaju?

To što smo mi sentimentalno vezani za određeni period u karijeri jednog benda ili što emotivno doživljavamo neke pjesme suštinski ništa ne znači. To je samo naša stvar. Ili kako mi je jednom Bregović odgovorio kad sam uporno ponavljao pitanje o reanimaciji “Bijelog dugmeta”. Rekao mi je tada: “ti si sentimentalan prema Bijelom dugmetu ,ja nisam”. I apsolutno je tako. I zašto bi, na kraju krajeva, on morao gajiti bilo kakva sentimentalna osjećanja prema svom preduzeću? I kada volite neku djevojku, a ona vam ne uzvraća istovjetnim osjećanjima to je apolutno njeno pravo, zar ne?

I ne pomišljajte da je ovo priča samo o “Bijelom dugmetu”. Jeste i o njima, ali nije isključivo. Fenomen o kojem vam govorim nije vezan samo za taj bend ili samo za ove naše prostore. Početkom druge polovine šezdesetih godina prošloga vijeka brojni Dylanovi poklonicu su ga optužili, skoro pa za izdaju kad je uštek’o gitaru u struju. Zagriženi pankeri nikad nisu oprostili grupi “The Clash” kad su potpisali za CBS i tako se, po njihovom uvjerenju, prodali. Ili nama bliži primjer. Za istu vrstu prodaje optuživali su “Hladno pivo” čim su postali komercijalan sastav i počeli puniti sportske dvorane. Naprosto sam uvjeren da svi oni koji su htjeli da se “Pivo” vrati na zvuk sa prvog albuma “Džinovski” samo žele da njihov bend ostane samo “njihov” zatvoren u uskom krugu kultnih poklonika. Shvatio je to i Mile Kekin pa je odsvirao jednu turneju sa pjesmama sa prva dva albuma i objavio album pod nazivom “Evo vam Džinovski!”. Samo je falio logičan nastavak “jeb’o vas Džinovski!”.

Godinama sam bio svjedok omalovažavanja svakog novog Balaševićevog albuma uz standardnu opasku kako su mu “stare pjesme bile bolje”. Istini za volju i ja znam sve tekstove pjesama nastalih prije rata, a kod ovih novijih nisam baš tako siguran. A nije to ni zato što su stare bile bolje ni zato što sam imao više vremena da ih naučim. Te pjesme su naprosto nastajale u vrijeme kada su meni pjesme bile važnije.

Neki bendovi se mijenjaju radi tiraža i komercijalnog uspjeha. Neki zato što im se novi zvuk baš sviđa, a neki naprosto jer im je dosadilo svirati uvijek iste stvari u uvijek istim aranžmanima. I nema veze koji je razlog u pitanju. Važno je da imaju neupitno pravo da urade sa svojim pjesmama šta god da žele. Može se pojaviti sukob u grupi oko toga ko ima pravo na ime, recimo. Kao što se ovih dana pojavio sukob između Jasenka Houra autora skoro svih pjesama “Prljavog kazališta” i njihovog bubnjara Tihomira Fileša koji je bio dovoljno mudar da svojevremeno na sebe upiše pravo na ime u patentnom zavodu. I jedan i drugi imaju dovoljno argumenata da imaju pravo da se spore oko toga šta će i kako “Kazalište” svirati. I niko neće pitati fanove “Kazališta” šta oni misle o tome.

Može, doduše i neko ko je samo dio publike odlučivati. Ima i ta opcija. Za sve one koji bi da pametuju o tome šta će svirati njihov nekada omiljeni bend imam samo jednu poruku – Kupi sebi bend, jarane!