Morao sam sačekati da mi se slegnu utisci sa promocije Brane Likića u sarajevskim “Figurama” da bih išta napisao o tome. A dugo su se slijegali jer su bili poprilično uzburkani. I meni i većini prisutnih. Neko bi rekao da je to bilo veče puno nostalgije. Možda, za nekoga. Ali za mene je to bilo nešto drugo i nešto više. Kao da je Brano, koristeći samo svoju gitaru i glas, te uz malu pomoć prijatelja našao onaj Balaševićev tajni prolaz kroz tu noć, tajni prolaz kojim smo uspijeli da se provučemo u neki ljepši svijet i da bar na par sati pobjegnemo od stvarnosti koja nas okružuje. U svijet u kojem vlada ljubav. I tačka. I zato je valjda jedino logično bilo da se promocija okonča skupnim pjevanjem napjeva “All You Need Is Love”.

Može nekome to djelovati arhaično, pa čak i patetično, ali nikome od nas koji smo se tu večer našli na toj tajnoj lokaciji ljubavi to nije ni najmanje smetalo. Brano nije htio da krčmi staru slavu i podsjeća na vremena “Rezonanse”. Ne, izvodio je isključivo pjesme sa svojih solističkih albuma, pjesme koje su nastale u ovom drugom i jako plodnom dijelu njegove karijere. Pjesme koje se, bez ostatka, mogu nazvati šansonama. Tek je na samom kraju, na nagovaranje organizatora odsvirao pjesmu “Nemoj meni branit’ moja nano” da bi furiozno prešao u “Hajde dušo da igramo malo”. Naprosto postoje pjesme koje jednom napišete, a onda više ne možete pobjeći od njih. Postanu dio vašeg identiteta. Nešto kao “Bosanac” ili “Satisfaction”.

Leglo nam je i jedno i drugo. I to prisjećanje na neke pjesme od prije pedeset godina, ali i predstavljanje onoga što Brano danas nudi publici. Bilo je zanimljivo uporediti ono što je nekada svirao sa onim što danas svira. A opet nije samo svirao. Znao je precizno da najavi svaku pjesmu, a da to ne bude nametljivo. Sve je to bilo sa mjerom, a opet je pomenuo sve ljude koji su dali doprinos u radu na tim pjesmama.

A imao sam ja i posve lični razlog da mi to veče bude posebno. Brano je, naime izveo i dvije moje pjesme. I onda ti vlastite riječi dobiju novu i neočekivanu dimenziju. Kao što su me iznenadile vlastite pjesme kada ih je Brano snimio sada je to bilo i dodatno iznenadjenje kada sam ih čuo uživo. I kada sam čuo reakciju publike na njih. A sa svojim stihovima našao sam se u probranom društvu jer Brano bira samo tekstove koji imaju smisla i nisu banalni i onda ih uglazbi. Brano Likić je, između svega drugog što jeste, ujedno i čovjek koji daje glas pjesnicima.

Veče njegove promocije bilo je veče kada smo dobili konačnu potvrdu da i u vremenu vrtoglave brzine i jezičke ljenosti, u vremenu skraćenica lijepe pjesme imaju smisla. Bilo je to veče kada je pogled na osobu s vaše desne ili vaše lijeve strane davao odgovor na pitanje “jesam li sam?”. Brano nas je okupio i pokazao nam da nismo sami. I hvala mu na tome. Beskrajno mu hvala na tome.