Yoko i Olivera

Nedavno nešto raspravljam sa nekim prijateljima i pomenem da bi Olivera Balašević trabala uskoro imati promociju svoje knjige u mojoj Vogošći. I šta se desi? Iznenada i sasvim nepotrebno shvatim da je skoro pa niko u mom društvu ne voli. Ili da budem do kraja iskren da iskazuju priličan stepen netrpeljivosti prema njoj. A to su listom ljudi koji se “zaklinju” u Balaševića. U čemu je kvaka, pitate se vi? Isto to sam se i ja zapitao i pokušao da nađem odgovor na to pitanje oslanjajući se na ranije, slične takve primjere.

I onda se sjetim da su prije pedeset godina isti takav, a možda i gori otpor osjećali prema jednoj drugoj dami, dami koje je, vidi slučaja, takođe bila emotivno vezana za jednog poznatog muzičara, pjesnika, autora, kako god hoćete. Za jednu znanu muzičku zvijezdu. Samo što je u tom slučaju značilo poznatu zvijezdu u svjetskim okvirima.

U pitanju je Yoko Ono koju su optuživali (a i danas je optužuju) da je kriva za raspad “The Beatles”. A zapravo kriva je samo zbog činjenice da ju je Lennon volio. I da ju je volio više od svoje grupe i više od svojih obožavatelja, fanova, poklonika, kako god mi zvali tu armiju ljubitelja Lennonovg stvaralaštva. Onih koji su baš u tom stvaralaštvu nalazili ortopedsko pomagalo da lakše prođu kroz vlastite sumnje i vlastiti bol. Prvo odrastanja, a onda i suočavanja sa životom.

I nije neprirodno i nije neočekivano da je svaki od tih poklonika vjerovao kako se Lennon samo njemu obraća i upravo njemu želi nešto da poruči svojim pjesmama. Bili su oni svjesni, na onom razumskom nivou, da to nije tako. Ali šta razum ima s tim, ako osjetiš da ti neko uzima nečiju ljubav i pažnju, a ti si uvjeren da ta ljubav i ta pažnja treba isključivo tebi da pripadaju.

I sve ostaje isto ako umjesto “Lennon” u to prazno polje upišete “Balašević”. Ništa se ne mijenja osim scenografije. Provare oni nekako da njihovom idolu neko mora da bude inspiracija. I prihvate oni njegovu muzu. Nevoljko, doduše, ali prihvate. Ali kad ta muza iskaže neoprostivu ambiciju da pokaže da je ljudsko biće, e tad nastaje problem. Postane persona non grata u srcima fanova onog trenutka kada onim iskonskim ženskim instinktom prepozna prijetnju upućenu onome ko je voli i onome koga voli. Kada reaguje i zaštiti ga. Pa makar ga morala štititi i od prevelike ljubavi.

Jeste da kažu da ljubavi ne može biti nikad previše. Ali to samo lijepo zvuči, a nije da je baš posve tačno. Previše ljubavi može da iskvari onoga ko je predmet te ljubavi, a može i da ga pritiska, pa i da ga uguši. Nerijetko suprugu svoje omiljene zvijezde publika doživljava kao nekakvog kerbera koji reži ispred srca njihovog voljenog umjetnika. Družio bi se on s njima, njima bi poklonio svu svoju i ljubav i pažnju samo da nema te vještice koja ga drži, skoro pa na robiji.

I za Balaševićevog života sam često slušao takve komentare o Oliveri. I još gore. Kažu da nema ništa gore od povrijeđene žene. Ima. Da znate da ima. Povrijeđeni obožavatelj. A kada više nema predmeta njihovog obožavanja da ih demantuje onda se raspojasaju. Samo što je pomenuti Balašević iza sebe ostavio toliko stihova za svaku priliku da i sa one strane groba ima šta da im poruči. Ako malkice “dotjeramo” njegove stihove dobijemo poruku iz pjesme koja kaže “mudrovaće badavani/kad me nema da TE branim/da sam blizu ne bi im se dalo”.

Nemam nikakvu dilemu da su i Lennon i Balašević bili prejake ličnosti da bi dozvolili da bilo ko manipuliše njima, pa i njihove vlastite žene. Druga je stvar što su oni silno voljeli svoje žene i što to nisu krili. A znam mnoštvo primjera u kojima je zvijezdama opšte prakse savjetovano da ne objavljuju da su oženjeni, da su u stalnoj vezi ili bilo šta što bi ugrozilo potencijalne maštarije njihove publike. I znam one koji su pristali na takvu vrstu skrivanja. Iz nekih svojih, ne baš uvijek časnih razloga. A mi, licemjerni kakvi već jesmo, radije biramo takvo ponašanje, a ne možemo svariti činjenicu da neko, eto, zamislite čuda – voli svoju ženu. U današnjem nakaradnom svijetu to mu dođe nešto kao neoprostiv grijeh.

Milion nekakvih razloga spriječio me je da ikad upoznam Lennona. Ali jesam upoznao Balaševića. I Oliveru. I ne mislim da je u priči o Yoko i Johnu bilo puno drugačije. Za mene su Olivera i Đorđe bili dva lica istog novčića. Dvije polovine velike ljubavne priče koja je izrodila još veće pjesme. Da li bi tih pjesama uopšte i bilo da nije bilo nje? Ja mislim da ne bi.

A možda ste ipak vi u pravu. Vi koji vjerujete da Vam je Olivera otimala Đoleta za života, a da vam ga otima i sada nakon smrti. Ne možemo znati jeste li u pravu kao što ne možemo znati ni jesam li ja u pravu. Zato biram da vjerujem. Zato biram da vjerujem u ljubav pa makar i u onu grješnu i nezamislivu ljubav. Ljubav prema vlastitom bračnom drugu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s