Kad godinama pišeš o popularnoj muzici vremenom naučiš da ne treba ništa pretjerano da očekuješ. Shvatiš da se one prave, velike i nezaboravne stvari dešavaju vrlo rijetko. Jednom u dvije – tri godine, a nekada i rjeđe. I nužno spustiš kriterije pa ti dobro postane više nego dobro jer nemaš baš nekog izbora. I nadaš se da će te odnekud, iz zasjede kad tad pogoditi nešto drugačije, novo, svježe i neočekivano. Samo nekakva gerila može da te zaskoči iz te džungle prosječnosti pa da zastaneš u koraku i kažeš sam sebi “e, to je to što sam čekao”. Samo što sam tek sad shvatio da to nije bilo kakva gerila. Ta koju čekam. Nego “Sarajevo Jazz Guerrilla”.

Kada sam čuo njihov debi album, objavljen početkom juna ove godine, morao sam negdje na pola prve pjesme sam sebe da posjetim da treba da dišem. Njihova muzika naprosto oduzima mah. Takav osjećaj sam posljednji put imao još prije pet godina kada sam čuo prvi album grupe “Helem nejse”. Vi ćete naravno primjetiti kako to baš nema mnogo veze jedno sa drugim. Ili čak da nema baš nikakve veze. Srećom ni ova naša “gerila” se ne bi složila sa vama kao ni ja. I to vam dosljedno prezentiraju uvodnom pjesmom “Ona bi na nargilu” koju su uradili baš sa grupom “Helem nejse”. I nema veze što njihovi muzički izrazi nemaju na prvi pogled nikakvih dodirnih tačaka. Jebeš poglede i gledanje. Muzika je da se sluša. A već na prvo slušanje, a i svako naredno jasno je da to nije nikakva vanbračna kombinacija i da su i jedni i drugi dali svoj doprinos pjesmi uz koju možete i da plešete i da vam izmami osmijeh na lice, a onda da se iscrpljeni nakon, otprilike tristo pedeset i sedmog slušanja svalite u prvu fotelju i tristo pedeset i osmi put otkrijete opet nešto novo.

Ali tako je to kad imate posla sa majstorima svog zanata. Izvinjavam se, sa majstorima svoje umjetnosti. Jer ova četvorka umjetnika okupljenih oko zajedničkog projekta već dvadeset godina nisu samo vrhunske zanatlije i reproduktivci. Iako je i takav pristup za svaku pohvalu oni su otišli svjetlosnim godinama ispred toga. I kod vlastitih autorskih pjesama, ali i kod obrada nekih tuđih radova oni unose taj dodatni, kreativni momenat i nude novi kvalitet tim pjesmama. Do te mjere da i samo autori tih pjesama bivaju iznenađeni kako im vlastite pjesme sada zvuče. Ja bih, u nekim slučajevima bio toliko drzak da ustvrdim čak i bolje. Ali ne morate vjerovati meni, ali bar povjerujte Srđanu Sacheru kada takve komplimente uputi na račun načina na koji su “Sarajevski gerilci” uradili njegovu pjesmu “Zlato” nastalu iz vremena rada sa “Vješticama”. A iskreno da priznam i meni je ta pjesma nekako najbliža i sigurno najpodesnija za radijsko emitovanje. A način kako ju je otpjevala Bojana Stamenov je nešto što se rijetko viđa, a još rjeđe čuje.

Inače su gosti posebna priča. Obično svi dovedu Vlatka Stefanovskog da im svira gitare, a oni su ga doveli da još jednom sa njima otpjeva svoju “Talasnu dužinu”. I zazvučalo je, malo je reči sjajno. Pa već pomenuti “Helem nejse”, Nina Badrić, Jacqoues Houdek, Nikolina Vujić, Ivan Kurtić ili Josip Palameta. To je, definitvno pravi način na koji se angažuju umjetnici da svojim muzičkim i umjetničkim senzibilitetom i umijećem daju dodatni kvalitet pjesmama, a ne da svojim imenom pospiješe komercijalni efekat nekog izdanja. Mada se zaista radi i o komercijalno jakim imenima. Ali prije svega stvaralački snažnim.

Samo što nisu gosti suština ove priče. Oni su samo dobrodošao, a moguće i neophodan začin. Ali ova četvorica glavnih kuhara su nam servirali glavno jelo kojeg se nemoguće zasititi. I u tom smislu ću morati potražiti stručno mišljenje u vezi mogućnosti predoziranja ovim albumom. Ako se može predozirati nekom muzikom onda sam ja na najboljem putu da postanem ovisnik o “Sarajevo Jazz Guerrilli”. Neću da kažem da ono što oni rade sa drugim bendovima nije ono što vole i u šta vjeruju i čemu se ne predaju bez ostatka. Dovoljno je da poslušate te radove ili odete na koncerte tih bendova u kojima sviraju i sve će vam biti jasno. I to je njihova priča. Ali ovo je ipak nešto drugo.

Ili je, u njihovom slučaju ovo nešto prvo. Nemoguće se oteti utisku da je “Sarajevo Jazz Guerrilla” taj rijedak i dragocjen spoj četiri kreativna individualiteta koji u konačnici donose puno više od tog prostog zbira. Kao da se njihov talenat u toj kombinaciji naprosto multiplicira. I svako od njih imao je dovoljno prostora da pokaže svoje umijeće, a da pri tome ne iživljava nikakav ego trip. Sve je krajnje funkcionalno i zapravo svako daje pjesmi ono što je baš njoj potrebno. U jednoj pjesmi neko malo više, a u nekoj drugoj neko drugi, ali kad se sve sabere i oduzme dobijemo vrhunsko djelo. Ne znam koliko će ga nešto šira publika prepoznati ka remek djelo, ali nažalost živimo u takvom svijetu gdje prave stvari nemaju baš pretjeranu prohodnost ni kroz medije ni kod prosječnog konzumenta muzike.

Na svu sreću vjerujem da to ovoj ekipi nije pretjerano ni važno. Oni su se već na tom planu popularnosti dobrano ostvarili da bi težili takvom trivijalnom uspjehu. Nadam se da su kroz rad sa svim tim drugim mega popularnim sastavima stekli i materijalnu sigurnost. Ovo što rade sa “Sarajevo Jazz Guerrillom” je vraćanje duga samima sebi i umjetniku unutar sebe. A ako publika ne prepozna kakvo im je djelo ponuđeno mogu samo da kažem – tim gore po tu istu publiku. Tim gore po publiku. I toliko od mene. Vrijeme je za tristo pedeset i deveto preslušavanje albuma.