Do utorka 13.septembra ime Kornelija Kovača se pominjalo sporadično i, uglavnom, u specijaliziranim muzičkim krugovima. A onda je čovjek preminuo i odjednom je svima postao najbolji drug. A valjda to tako mora. Šta god u životu da napraviš sve to postane nevažno pred svakom dostupnom vještinom da umre.

I onda svi pronađu nekoliko ključnih biografskih podataka na internetu i naprave nekrolog. Odnosno tako urade oni naivni i prebrzi. Što bi rekao Balašević „na barikadama su uvek najbrži, ali ne i najmudriji“. Oni nešto pametniji sačekaju taj prvi nekrolog i onda ga svi samo kopiraju. I ako u samoj smrti nema baš ništa originalno u pisanju o smrti ima još manje kreativnosti.

Pokojnik je uvijek legenda, genijalac, neprevaziđen, najveći. Nekad pomislim da je za pisanje o pokojnicima dovoljno koristiti samo pridjeve. Imenice i glagoli više ne da nisu potrebni nego su, nekako i suvišni. Ali kad su ti baš svi legende onda i prave legende budu svedene na nivo prosječnosti. Kada su baš svi najveći i najveći od najvećih bivaju devalvirani i nekako se smanje. Skupe se kao čarape poslije pranja na neadekvatnoj temperaturi.

A Kornelije Kovač jeste bio istinska legenda i zaista jedan od najvećih. I tu nema nikakvog pretjerivanja. Ali kako da to iz par šturih biografskih podataka shvate oni koji su se rodili nakon što je njegov kreativni zanos dosegao svoj vrhunac? Nije dovoljno reći da je on svirao sa „Indexima“. Da bi se shvatilo u potpunosti šta to znači, to njegovo sviranje bi se moralo staviti u kontekst vremena u kojem se dešavalo. I ne samo sviranje. On je bio puno više od klavijaturiste u bendu. On je bio čovjek koji je promišljao popularnu muziku tog vremena i, što je još važnije, mijenjao je.

Pod njegovim uticajem „Indexi“ su krenuli u avanturu istraživanja potencijala tadašnje popularne muzike i to je, u konačnici, rezultiralo nekim od njihovih najzanimljivijih i najprogresivnijih radova. A ne bi bilo pretjerano tvrditi da je jednu od tih klica umjetničke radoznalosti u „Indexe“ posijao upravo Kornelije Kovač. A jako malo je bilo onih koji su se prisjetili kako je on jedan od autora kultne sarajevske pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”.

Ili šta znači kad se napiše da je bio osnivač „Korni grupe“? Mora se znati šta je značila, u svoje vrijeme, ta ista „Korni grupa“. Da je taj sastav bio jedan iz onog pokera najvećih prije pojave „Bijelog dugmeta“. Uz „Indexe“, „YU grupu“ i „Time“.

Da, tačno je da je on napisao neke od najvećih hitova Zdravku Čoliću. Ali ne samo to. On je stajao autorski i producentski iza nekih od najvažnijih Čolinih projekata, pa i onog neprevaziđenog albuma „Ako priđeš bliže“ iz 1978.godine. Baš je Kornelije bio onaj alhemičar koji je otkrio kako da se dotadašnji beskrvni šlageri transformišu u punokrvne pop pjesme novog doba i za nove generacije.

Cijeli život je autorski klackao između zahtjevnih i nimalo pitkih kompozicija progresivnog rocka i jednostavnih pjesmica za masovnu upotrebu. I, što je najljepše od svega, nije u tome vidio nikakvu nedosljednost ili nesklad. To su bila samo dva aspekta njegove ličnosti. Dva aspekta koja su možda imala različitu muzičku ideologiju, ali su davali produkte vrhunskog profesionalizma. I uvijek su postavljali nove standarde. I dok bi ostatak scene nakon dvije ili tri godine uspijevao da se približi tim standardima Kornelije bi otišao opet korak dalje. Ili nekoliko koraka dalje.

U ovih skoro četrdeset godina koliko pišem o muzici nije bilo previše potrebe da se, iz profesionalnih razloga, srećemo. Pa se nismo ni sretali. Tu i tamo u prolazu, na nekakvim grupnim manifestacijama. I uvijek sam zazirao od njegove veličine. Kad neko baca preveliku sjenku plšašiš se da je ledeno u toj sjenci i trudiš se da joj se niti ne primakneš.

Ipak, prije tri ili četiri godine „Hayat“ je u Domu mladih organizovao jednu zanimljivu manifestaciju posvećenu sarajevskoj pop rock sceni. Nastupile su sve same zvijezde, a koncentracija velikih imena i u publici bila je zastrašujuća. Bio je tu i Kornelije. Već se vidjelo da nije u najboljoj formi i da je dosta iscrpljen. Sa uobičajem nedostatkom i obzira i takta odlučio sam da se propisno upoznamo.

Pravo da vam kažem ne znam o čemu smo razgovarali. Meni je bilo važno da razgovaramo. Bilo je to, na izvjestan način, kao da te dotakne dašak istorije. Kao da spomenik siđe sa svog postolja samo da na trenutak popriča sa tobom i vrati se u svoju pozu za vječnost. I Kornelije se vratio u vječnost iz koje smo ga, nesvjesni svoje privilegije, posudili.