Živo me zanima da li je seizmološki zavod zabilježio zemljotres u Sarajevu u nedjelju uveče u 22.06. Naime, u tom trenutku je “Zetra” eksplodirala na završne taktove pjesme “Desert Rose”. Dirnuo Sting u tu orijentalnu žicu sarajevske publike. Što ne znači da je ta ista publika manje eksplozivno djelovala na druge pjesme.

A plašio sam se da ćemo ostati bez te eksplozije dobrog zvuka u Sarajevu. Nakon prvog pomjeranja datuma Stingovog koncerta i nakon otkazivanja nastupa “Whitesnake-a” moram priznati da nisam bio baš pretjerano uvjeren da će Sting zaista i proslaviti svoj rođendan u Sarajevu. Plašio sam se da će biti opet po onoj staroj “ne da se usranu do potoka”. E, ovaj put usran došao do potoka. I neka je.

Hvala Bogu da nećemo i narednih 25 godina slaviti onaj koncert “U2” na Koševu i pitati se zašto u tih 25 godina nije bilo drugih velikih koncerata u ovom gradu. Dobili smo novi veliki koncert. Pokazalo se da se može. Samo treba da se pojavi dovoljno hrabar organizator i dovoljno vješt da se usudi da neku veliku zvijezdu dovede kod nas. I da dokaže svima kako apsolutno nije tačno da Sarajevo nema publiku za takve koncerte.

Ima. Prepuna “Zetra” je pokazala da ima. Kao i da je to publika koja zna šta vrijedi. A Sting i njegova ekipa znali su to da vrate na pravi način. Ne sjećam se da sam prisustvovao koncertu na kojem je sve funkcionisalo savršeno od početka do kraja, kao na ovom. Zvuk je bio besprijekoran, a muzika koju nam Sting nudi ne bi trpila ništa manje od savršenog. I sve je bilo posvećeno i podređeno muzici.

Bez ikakvih pratećih ukrasa, bez pretjerane konferanse, sa smislenim pretapanjem iz pjesme u pjesmu, te sa dramaturgijom nastupa kojoj se teško šta može prigovoriti bio je to koncert za pamćenje. Cjepidlaka kakav jesam ipak sam na izlasku iz “Zetre” primjetio da je ipak moglo sve trajati malo duže. Na šta me supruga u sekundi “poklopila” primjedbom “ti navikao na Balaševića”. Dobro, kad malo razmislim ipak je ovo svjetski standard trajanja koncerata.

Pjesme su pažljivo probrane. I kao i uvijek na neke je publika snažno reagovala, a na neke druge – još snažnije. Možda ponajmanje na pjesme sa novog albuma “The Bridge” koje su jednako kvalitetne kao i one starije samo im treba malo vremena da dođu do publike na pravi način. Iako meni lično su “If It’s Love” i, pogotovo “Rushing Water” bili među vrhuncima ovog koncerta.

Tako je i teklo. Kao voda. Od jednog vrhunca do drugog. Svako je imao neke svoje favorite među pjesmama, a ako mene pitate neprevaziđen je nastup sa “Shape of My Heart”. Moram se dotaknuti i ekipe koja je bila sa njim na sceni. Svako od njih je dobio svojih pet minuta da u jednom stvaralačkom dijalogu sa Stingom pokaže da niko tu nije slučajno.

Dobili smo sve što treba da ima jedan veliki koncert. I energiju i emociju. Koncert je tako i završen kada su izašli na taj jedini bis. Grmljavinom u “Roxanne” koja je, učinilo mi se, mogla trajati do jutra. Da bi u jednom trenutku to postalo natpjevavanje sa publikom u napjevu “Rok Seno”. Svaka čast. Čovjek juče došao u Sarajevo, a već pjeva nekoj Seni. Svaka čast.

I najemotivniji mogući završetak sa “Fragile”. Nismo mi baš tako ni lomljivi ni krhki, ali sam izlazeći iz “Zetre” strepio da se ne polomim od silne ljepote kakvu valjda samo muzika, i to ona kvalitetna, može čovjeku da priušti.