Krajem ovog ljeta dobio sam od svoje nećakinje Mie, stvarno poseban poklon. Zna Mia šta meni znači Balašević i poklonila mi je knjigu Ivana Ivačkovića „Panonski admiral“.

Već sam ja bio čuo za tu knjigu, ali nekako mi se nije dalo da naletim na nju. I kad mi je konačno došla u ruke bio sam živo zainteresovan da saznam hoću li pronaći na tim stranicama nešto što još nisam otkrio o Balaševiću. Neskromno sam se, naime, smatrao prilično dobrim poznavaocem njegovog „lika i djela“, kako se nekada govorilo.

Znao sam, doduše i za kolegu Ivana. Na području onoga što se nekad zvalo Jugoslavija, a danas rogobatno Regija nema nas previše koji se bavimo ovim poslom pisanja o popularnoj muzici i nužno znamo jedni za druge. I pitao sam se šta bi mi to Ivan mogao novo reći o Balaševiću.

Iskreno, nakon prvih desetak ili čak dvadeset stranica bio sam pomalo razočaran. Bio je to, za moj ukus, predugačak uvod sa previše opštih mjesta i patetičnih lirskih pasaža o tome šta je Balašević značio i znači ovdašnjim njegovim poklonicima i samom autoru knjige. U stvari, zasmetalo mi je najviše to što je, na tim stranicama, u knjizi bilo više Ivačkovića nego Balaševića.

Srećom, nisam od onih koji odustanu od knjige ako ih ta knjiga ne „kupi“ na prvih nekoliko strana. Nastavio sam. I bio nagrađen za strpljenje. Kada je krenula „prava“ priča o Balaševiću lako me je uvukla u sebe. Jesam ja dosta toga znao, ali pokazalo se i da nisam baš takav poznavalac kakav sam mislio da jesam.

Priča je lijepo hronološki posložena i prati Balaševićevu diskografiju od samih početaka. Baš u skladu sa podnaslovom knjige „Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića“. I onda saznajem za neke pjesme kako su nastajale, zašto su nastajale, kao i kako ih je sam Balašević doživljavao i je li bio manje ili više zadovoljan njima.

I onda si nešto mislim, ako sam ja našao na toliko zanimljivih priča za koje nisam znao koliko će ih tek naći prosječan čitalac. Ne bih sad da zvučim uobraženo, ali ni lažno skromno. Znam da ne znam sve, ali znam i da znam znatno više od tog prosječnog čitaoca. A opet je Ivan našao načina da me iznenadi i da u značajnoj mjeri upotpuni to moje znanje.

Da se ne lažemo, ova knjiga nije ni namijenjena meni nego ljudima koji su odrastali uz Đoletove pjesme, ljudima koji su u njegovim stihovima tražili najtačniji prevod svojih čežnji, sumnji i tugovanja. I ne bojte se. Neće vam ta saznanja razbiti čaroliju. Te pjesme će zauvijek ostati posute tom finom prašinom neobjašnjene i neobjašnjive magije.

Zapravo, čini mi se da je Ivan Ivačković napisao samo pola ove knjige. Drugu polovinu ispisuje onaj ko je čita. Jer sam čitalac ima šta da kaže o uticaju svake od tih pjesama na njega samog. Kao što se ja prisjetim jedne Dare iz srednje škole kad čujem „Prvu ljubav“. Ili kad krene „nošen dahom sna“ u „Slovenskoj“ prisjetim se maja 1985.godine kada me je moj prijatelj Miro Pilj nazvao samo da mi kaže kako „taj čovjek to ne zna, ali on je napisao pjesmu o tebi“. Ili kako sam plakao kad sam prvi put čuo „Regrutesku“ i pomislio na vlastitog sina koji je tada imao jedva tri godine. I mogao bih tako nabrajati u nedogled i napraviti istu stvar koju sam, na početku, zamjerio Ivanu.

Primjeti se kako su Ivačkoviću neki albumi i neke pjesme draži od drugih. I to je u redu. Negdje sam posve saglasan sa njegovim odabirom, a negdje bih ja ipak neke druge naslove stavio ispred. Ali kako kaže sam junak ove knjige „pa to je ljudski/svako od nas nosi u sebi/nekog svog malog boga/kom se potajno moli“. Ili nosi neke pjesme koje mu pomažu da drži glavu iznad vode.

Ne znam šta bi o knjizi „Panonski admiral“ rekao glavni junak te knjige da, kojim slučajem, ima priliku da nam saopšti svoje mišljenje. Ali, kao što nije ova knjiga pisana za mene nije ni za njega. A opet je pisana za sve nas. Pa čak i za one koji nikad nisu slušali Balaševića. Kad malo bolje razmislim možda bi baš njima najviše koristila. Možda ih te emotivne i vrlo informativne priče o pjesmama navedu i da poslušaju te pjesme. A onda im nema spasa.