Znamo odavno da se ne mrtvim rokerima zarađuje. Bez imalo i obraza i obzira. Izvlače se njihovi stari snimci, nedovršeni, nešto što oni nikad ne bi pustili pred javnost i od toga se cijedi još koja marka od koje čovjek kojeg eksploatišu neće vidjeti nikakve koristi. Srećom ima tu i izuzetaka. Vrijednih izuzetaka.

Među takve izuzetke, bez ikakve sumnje, spada nedavno objavljeni album “Ekatarine velike” nazvan “EKV Unplugged Skopje 1992”. I to što je Fondacija Milan Mladenović odlučila da ga baš sad ponudi javnosti ima i smisla i opravdanja. Navršilo se 30 godina od te svirke i zašto je ne bi čuli. Pogotovo što se u ovom slučaju ne radi o još jednom prežvakavanju već prežvakanog.

Prvo ono prvo. Zvuk je jako jako dobar. Nije to nikakav bootleg izvučen odnekud iz privatnih arhiva. Ne, to je koncert koji je održan u studiju M1 makedonske televizije i tada je direktno prenošen putem radija, a sada je dobio i formu albuma. Postojao je, doduše i nekakav poludivlji snimak skinut sa radija, ali ovo što nam je sada ponuđeno neuporedivo je bolje.

Inače, koncert je sviran u okviru turneje po Makedoniji u vrijeme kada su promovisali tada aktuelni album “Dum Dum”. I logično, najviše pjesama (čak šest od deset) svirano je sa tog albuma. I to nije nikakvo iznenađenje. Ako sam nešto naučio iz kontakta sa ljudima koji nešto stvaraju u domenu umjetnosti onda je to da im je uvijek najvažnije ono posljednje što su uradili. To žele da predstave ljudima oko sebe. I ako ih nešto nervira to je kada ih publika i novinari uporno vezuju za neke stare pjesme uskraćujući im pravo da se stvaralački razvijaju.

Zato mi to nije iznenađenje. Iznenađenje mi je da nema niti jedne pjesme sa albuma “Par godina za nas”, a sa albuma “Ljubav” našlo se mjesta samo za “Ljudi iz gradova”. Kada su se okretali starim pjesmama očito je da su radije posezali dublje u prošlost pa su odsvirali “Kao da je bilo nekad”, “Ti si sav moj bol”, pa čak i “Oči boje meda”, pjesmu sa onog prvog albuma nakon što su promijenili ime u “Ekatarina velika”.

Ako volite “Ekatarinu veliku” poslušajte ovaj album. Nećete se pokajati. Istina je da ćete ih dobiti u drugačijoj verziji nego što ste to navikli, ali ovako ogoljene, akustičarski prezentirane njihove pjesme zapravo samo svjedoče o svojoj snazi i genijalnosti. Bend djeluje raspoloženo, uigrani i svježe. Bend zvuči kao gladan svirke. Koncert je održan u vrijeme kada je već počeo krvavi rasplet jugoslovenske drame i to se osjeti i u izboru pjesama. Sve te pjesme izabrane sa albuma “Dum Dum” i jesu mala umjetnička svjedočanstva o onome što se tih godina dešavalo oko svih nas. Samo što su Milan i društvo, nikada skloni parolašenju u pjesmama, znali kako da i strah i brigu i nadu donesu na univerzalan način. Na takav način da njihovim pjesmama vrijeme ne može nauditi.

Možda je ovo dobar način i da se neki koji nisu slušali “Ekatarinu” upoznaju sa njihovim stvaralaštvom. Naprosto zato što su pjesme u ovom ruhu pitkije i prijemčivije za prosječnog slušaoca. A kad ih jednom čuju u ovim verzijama otvoriće im se apetit da ih čuju i u originalnim. A onda će tražiti još i još.

Milana nema skoro trideset godina. Magi je otišla prije više od dvadeset. I opet sa ovim albumom zvuče kao da pripadaju danas i ovde. I sve je baš kao da je bilo nekad i kao da se opet vraća.