Razni su razlozi i motivi zašto bi se o nekome pisale knjige i pravili dokumentarni filmovi. Dokumentarac “Fazla” je jedan od onih koji su morali biti napravljeni. Iako nominalno film o Zlatanu Fazliću Fazli u tih nešto više od pola sata autor filma Nedžad Begović nam je, uz Fazlinu pomoć ispričao priču o jednom gradu i jednom vremenu.

Uvjeren sam da, uprkos tome što je Fazla veliki i cijenjen autor, neke pojmove u njegovim pjesmama nisu shvatali mnogi koji su voljeli te pjesme. Nešto slično kao i sa Balaševićem neophodno je da pripadaš i jednom prostoru i jednom vremenu pa da ti ti pojmovi budu bliski. E, u ovom dokumentarcu dobijamo i svojevrsni priručnik, ali i riječnik za to putovanje kroz ulice Fazlinog odrastanja. Ali ne samo njegovog, nego i mnogih od nas.

To i jeste posebna vrijednost ovog filma. Jer to i jeste i nije priča o Fazli. Ili barem ne samo o njemu. To je priča o cijeloj jednoj generaciji. I o gradu u kojem je ta generacija mijenjala i sebe i taj grad. Zato sam, barem ja, imao utisak da i ne gledam film nego da negdje naveče sjedimo i Fazla priča te priče o velikim ljudima Sarajeva. I u tim anegdotama oni bivaju svedeni na jednu posve ljudsku mjeru i baš zbog toga postaju još veći i još značajniji. I samo da razjasnimo. Fazla priča i jednu pričicu o tome kako su izvjesnom kritičaru ruke polomili jer je pisao loše o “Indexima”. Nije pomenuo ime nesretnika pa bi neko mogao pomislita da sam i ja u pitanju. Nisam. Ne samo zato što sam se skoro do šezdesete sačuvao od bilo kakvih lomova nego što ne bih samom sebi dozvolio da ikad išta ružno napišem o “Indexima”. Znam da ja nisam, a ko je u pitanju – ne pitajte me. Kad Fazla nije htio da kaže, neću ni ja.

Zapravo, u ovom filmu se Fazla i ne pojavljuje kao tema filma nego kao svjedok. Svjedok nekih lijepih i nekih ne tako lijepih vremena. Vremena o kojima je tako lijepo već svjedočio u svojim pjesmama, a sada nam je odškrinuo vrata u pjesnikov svijet da barem naslutimo kako su i zašto su te pjesme nastajale. Nerijetko je i demistificirao sve te legende i mitove koji se prepričavaju po Sarajevu samom sebi uskračujući neki preveliki značaj.

Na svu sreću ima nas još puno koji mu ne damo da samom sebi oduzme zasluge koje mu s pravom pripadaju. Stvarajući neke lijepe i neke važne pjesme on je djelovao na nekoliko nivoa. Jako lijepo je igrao na terenu nostalgije, ali je ostavio i trajna pjesnička svjedočanstva o ljudima i fenomenima naše stvarnosti. On je napisao pjesmu svom Sarajevu (Baščaršijska), ali i svom Mostaru (Stari), a dao je i jednu od najljepših razglednica Bosne i Hercegovine ikada (Pismo prijatelju/Da ti roknu samo dvije). On je napisao i “Pjesmu o Davoru”, ali je i Kemalu Montenu ponudio pjesme koje su ga uvjerile da još ima velikih pjesama koje vrijedi pjevati.

A da ne govorim o svim onim hitovima sa smislom i za trajnu upotrebu koje je dao “Crvenoj jabuci”. Čak i na njihovom novom albumu koji tek izlazi u novembru 2022.godine, albumu “Neka nova jutra” nalazi se nova vezija “Baščaršijske”. A opet u svemu tome Fazla će istaknuti kako mu je najveće priznanje u životu što je igrao u revijalnoj utakmici protiv veterana madridskog “Reala” i slavnom Brabenderu “stavio” tricu. Mogu i ja biti malo ličan. Igrao sam i ja jednu revijalnu utakmicu protiv Fazle i njegove ekipe estradnih zvijezda. Nisam ništa stavio, da se ne lažemo. Ali mi je puno značilo. Baš mi je puno značilo.

Kao što mi puno znači i to što je Nedžad Begović sa Fazlom napravio ovu priču. Priču koja će pomoći onima koji nisu iz ovog prostora i ovog vremena da lakše shvate sve to o čemu i govorimo i pjevamo. Pogledajte dokumentarni film “Fazla” i vjerujte sve je baš tako bilo. Baš tako i nikako drugačije.