Najljepše su one stvari koje ti se dese neplanirano i neočekivano. Kad se za nešto dugo pripremaš, kad to nešto iščekuješ desi se ponekad da u toj želji i pregoriš. Kao što mi se, recimo, sad dešava sa ovim Svjetskim prvenstvom u fudbalu. Kad se konačno sve to desi shvatiš kako to ipak nije to. Da se ne lažemo.

Ali ovo nije priča o fudbalu. Ovo je priča o mom drugu Tifi. Drago mi je što mogu, nakon toliko godina, s punim pravom reći kako je to moj drug. Ovih dana se dešavao nekakav skup muzičara na kojem sam se trebali obojica pojaviti. I ja sam nešto kasnio, a Tifa pita moju suprugu, sa iskrenom brigom i zanimanjem kako sam ja i može li šta učiniti za mene. I time je već učinio više nego što je i sam toga bio svjestan.

Srećom, ipak sam došao i u jednom trenutku obojica smo iznervirani napustili salu u kojoj su se izmjenjivale dosadne govorancije sa optužbama i prijetnjama. Toliko volim muziku da sam nekad spreman i da otrpim ljude koji je stvaraju, a sve zarad onoga što stvaraju. Bog, definitivno ne dijeli talenat po zaslugama. Nekada ga dobiju i oni i onakvi, kojima ga ja, da sam nešto u poziciji, nikada ne bi dodijelo.

Poput djeteta kojem je obećana nova igračka Tifa mi sa oduševljenjem priča o tome kako polako kompletira pjesme za novi album. Pita da li ja imam neke pjesme za njega. Kao u stilu ja ga znam i znam napraviti pjesmu iz njegove perspektive. Možda i znam, ali i previše puta sam svjedočio tim njegovim pripremama na novim albumima da je moja skepsa u tom trenutku morala biti opravdana.

A onda mi je Tifa, sa mobitela, pustio tri već urađene pjesme. Dovoljno da osjetim stid zbog vlastite sumnjičavosti. Da, to je on. Možda posljednji vojnik rock’n’rolla na ovom poluostrvu. Čovjek koji je iz brojnih bitaka izašao sa toliko ožiljaka da se zapitaš ima li još i kvadratni centimetar netaknute kože, ali čovjek koji još uvijek stoji na nogama i visoko drži zastavu pod kojom smo nekad svi zajedno koračali. Ta zastava rocka možda je pomalo ofucana, možda kod nekih novih generacija izaziva i podsmijeh, ali Tifa sigurno nije čovjek koji će se osvrtati na takve sitnice. Mi ostali možda i možemo kalkulirati, ali takve računice naprosto ne idu uz njega. On nije čovjek koji je spreman pristati na bilo kakve kompromise. Znala je ponekad i mene pomalo nervirati ta njegova nepokolebljivost (da ne kažem baš tvrdoglavost), ali je njega samog puno više koštala pa je pošteno priznati da je krvavo platio pravo na nju.

I, moram vam reći, kada sam čuo pjesmu koju mu je napisao Armin Šaković zaledio sam se. To je njegova priča. To je susret dva umjetnika, to je kreativni susret jednog autora i jednog izvođača koji su ne onom najdubljem mogućem nivou prepoznali jedan drugog. Pjesma u kojoj se slavi „pedeset godina djetinjstva“ sigurno će označiti novi početak u četrdesetogodišnjoj (i još malo preko) karijeri Mladena Vojičića Tife. Nemam pojma hoće li se nešto od mojih pjesama naći na tom njegovom novom albumu i to nije ni važno. Važno je da Tifa otpjeva pjesme poput ove Arminove. I da nas podsjeti da trebamo biti ponosni na činjenicu da smo živjeli u njegovo doba.