Pretposljednjeg dana novembra, slučajno ili ne, ali baš na onaj datum kada se prije tri decenije slavio Dan republike, u Sarajevu je svečano otvorena prva izložba „Ex Yu Centra“ ili „Ex Yu muzeja“ (kako ko voli).

A kako i priliči izložba je urađena na temu „Sarajevska rock scena 1980 – 1992“ i nosila je simboličan naziv „Šokiraš me, majke mi“. E sad, nije to baš bio neki poseban šok. Barem ne za mene. Kao prvo, o ideji za pokretanje muzeja ove vrste govori se već decenijama, a i sam se je prilično glasno zagovarao. A kao drugo i sam sam bio uključen u cijelu priču.

Prije tri ili četiri godine najavi se meni na razgovor čovjek po imenu Will Richard. Dogovorim sastanak, a kući upitam sina zna li ko je u pitanju. I otprilike stvorim neku predstavu o Willu. Da je zaljubljenik u hokej, u rock’n’roll i u Bosnu. Ne nužno tim redom.

I u vrlo prijatnom razgovoru saznam da se Will prihvatio zadatka na kojem su se već mnogi prije njega polomili, zadatka da u Sarajevu napravi pop rock muzej. Hvale vrijedna ideja, to sam mu i rekao, ali nimalo lako izvodljiva. I to sam mu rekao.

Onda dosta dugo ni riječi od njega. Mislio sam da je to samo još jedna u nizu sjajnih i propalih ideja. Sve do pred kraj prošle godine. Taman kad sam se počeo pomalo oporavljati i pridizati i dozvolio sebi da povjerujem da možda i ima smisla praviti neke planove na nešto duže staze.

Tada su me kontaktirali ljudi iz „Ex YU centra“ sa pitanjem da li bih se uključio u cijelu priču. Naravno da bih. Išlo je zatim i ovako i onako. Nismo se uvijek slagali oko puta kojim treba ići do cilja koji smo zacrtali, ali po pitanju samog cilja nismo imali dilema. Prvobitna ideja malo se dorađivala, prilagođavala okolnostima da bi se na kraju iskristalisalo da će se, za početak, uraditi četiri izložbe, a onda otvoriti muzej. Otprilike negdje 2024.godine.

Na dvije od te četiri izložbe bio sam značajno uključen. Ovoj prvoj koja je već realizovana i drugoj koja nosi naziv „Žene u YU rocku“ (što li baš ja?) i koja bi tek trebala biti realizovana.

I bi izložba. Možda i sa malo previše govorancija za moj ukus, ali to tako valjda mora. Meni je puno više od njih „legao“ nastup mladog sarajevskog benda „Post Rem“. To je bila simbolika koja nam treba i to je bio pravi način da se preda plamen rock’n’rolla novoj generaciji. Pogotovo jer je u pitanju odličan bend. Već sam ih slušao i ovom prilikom se samo potvrdilo ono što sam već znao o njima.

Kada je konačno došlo vrijeme da se prošeta među eksponatima i sam sam bio iznenađen. Mada sam za devet desetina tih eksponata ja napisao opise vidjeti ih ovako uživo bilo je posve drugačije. A mogu misliti kako će to izgledati nekome ko se po prvi put suočava sa tim predmetima naše muzičke prošlosti.

Znam da će, kao što su mnogi ovo s radošću dočekali neki drugi dočekati na nož. Tako to uvijek biva. I tako će uvijek biti. Da li je moglo bolje? Naravno da jeste. Da li će se uočavati propusti? Ko hoće da ih nađe – naći će ih. Da li je zbog toga trebalo odustati od ove ideje? Nikad i ni u kom slučaju. Desilo se nešto što niko više ne može poništiti i sada se to može samo nadograđivati.

I neko reče da se rock’n’roll vratio kući. Nije. Rock’n’roll nikada nije ni odlazio iz ovog grada. Na ovaj način se samo prisjetio gdje stanuje.