Početkom 2023.godine navršit će se trideset i sedam godina mog profesionalnog pisanja o muzici. Ali za mene lično je puno važniji jedan drugi jubilej koji se desio, nekako u isto vrijeme. Prije četrdeset i pet godina dobio sam svoju prvu gramofonsku ploču. I to ne kao nekakav slučajan poklon inventivnog rođaka, nego je ta ploča završila u mom posjedu na moje vlastito insistiranje. Bio je to drugi album Zdravka Čolića, ona ultimativna ploča sa ovih prostora, album “Ako priđeš bliže”. Prišao sam malo bliže tom svjetlu koje je zavodilo i zauvijek spržio krila na vatri popularne muzike.

Da, ploča “Ako priđeš bliže”. Znao sam je napamet. Toliko sam je puta preslušao da sam i u snu čuo te zvuke. Znao sam svaku pjesmu od one prve sa A strane “Pjevam danju, pjevam noću”, pa do posljednje sa B strane “Juče još”. Čak sam, što me nimalo ne čudi, vanbaška kakav sam bio, tu posljednju pjesmu i izabrao kao moju omiljenu sa ploče. Ništa “Glavo luda”, ništa “Pjevam danju, pjevam noću”, ništa “Produži dalje”, “Zagrli me”, “Jedina” ili “Jedna zima sa Kristinom”. Ne, moja je bila “Juče još”.

Svakome ko je imao imalo strpljenja pričao sam o toj ploči. Izrezivao sam članke o Čoliću. Znao autore svih pjesama i kupio knjigu o njemu čim se pojavila. Čak sam na leđima školske kecelje (da ja sam ta generacija koja je nosila plave školske uniforme) flomasterom osjenčio njegov lik. Onako kako su sjenčili u to vrijeme, ponajviše Che Guevaru ili poneko i Tita. Recimo da bih danas mogao sebi naći alibi za takav postupak tvrdnjom kako je to bio moj vid pobune. Mogao bih, ali to bi bila obična laž.  A kako je taj osjenčeni lik bio moj “umjetnički rad”, a budući da me je Bog posve uskratio za bilo kakvo slikarsko umijeće, lik je ličio na sve samo ne na Čolića.

Uz Čolića i taj njegov prvi album vezana je i priča o mom prvom koncertu. I zato mogu s pravom da kažem da je to bio pravi rock koncert. Koliko god na ploči Čolić bio muzički umiven i ispoliran na koncertu je to bilo nešto drugo. Na koncertu je davao oduška i svojoj “divljoj” strani. Desilo se to u Prijedoru, iste te 1978.godine. Na koncert me povela godinu dana starija rodica.

Kasnije, kad sam sklopio priču o tom djelu njegove karijere shvatio sam da je on sa pločom “Ako priđeš bliže” pomjerio ne samo produkcijske standarde u smislu kvalitete snimka nego su i njegovi koncerti bili nešto što još nije viđeno na ovim prostorima. Definitivno nešto što ja nisam vidieo u svojih dotadašnjih četrnaest i po godina. Otvorenih usta gledao sam u čovjeka koji je direktno sišao sa svog postera u mojoj sobi. Ali nisam gledao samo njega. Možda i više sam gledao “Lokice”.

Sjećam se, ipak da je koncert otpočeo sa pjesmom “Jedna zima sa Kristinom”. Valjda zbog onog refrena koji poručuje “dobra vam noć prijatelji/dobra vam noć, dobro nam došli/dobra vam noć prijatelji/sjedite tu i zapjevajmo svi”. Refren koji kao da je izmišljen za otvaranje koncerta. Teško da se kod nekoga može naći bolja uvodna pjesma. Sjećam se sa kojom pjesmom je otvoren koncert, ali pojma nemam sa kojom pjesmom je zatvoren. Ne sjećam se ni da li je bilo biseva. A valjda jeste, nije moguće da je Čolić završio a da ga mi nismo zvali da se vrate. A još je manje vjerovatno da se oglušio o te naše pozive.

Pratio sam sve što je Čolić radio narednih deset godina. Konačno sam ga i upoznao negdje početkom 1988.godine. U tom trenutku navršile su se dvije pune godine kako sam počeo ozbiljno da pišem o muzici i smatrao sam se, manje više, veteranom. Nisam očekivao da će nam se putevi ikad ukrstiti. Nakon albuma “Ti si mi u krvi”, Čolić se povukao sa scene i vjerovalo se da je definitivno napustio muziku i posvetio se privatnom biznisu. Međutim, ni u biznisu ni u životu nije sve išlo onako kako je zamislio. Okolnosti mu nisu išle na ruku, a povrh svega desila mu se i teža saobraćajna nesreća i to ga je poprilično ispraznilo. I emotivno, a vjerovatno i finansijski. Pretpostavjam da je priliku za oporavak u oba segmenta vidio u povratku na scenu.

Snimio je album “Zdravko Čolić” i tim povodom smo razgovarali za “Oslobođenje”. Mnogi su me heroji moje mladosti kasnije razočarali, kada sam dobio priliku da ih izbliza upoznam. Sa Zdravkom Čolićem je situacija bila potpuno obrnuta. Ispostavilo se da je jednako prijatna, topla i neposredna osoba kakav je bio i na sceni. Ako ne i više. I jednostavno smo profunkcionisali kao da se godinama poznajemo. I tako to traje do dana današnjeg. Ne, nismo nikad bili prijatelji. Prejaka je to riječ. Ali smo bili više od poznanika. Drugovi, recimo.

Tokom ratnih godina Čola nije ništa radio. Nije htio. Nije ni mogao da se prisili da pjeva. Devedesete su u sve nas, uz toliko toga lošeg i nepotrebnog, unosile i prekomjerne doze sumnje. Tolike da je to nekada prelazilo u sferu paranoje. Pristizale su svakave priče o nečijem ponašanju tih ratnih godina i čovjek nije znao kojim od tih priča da vjeruje. A izgleda da su naše fabričke postavke takve da najlakše povjerujemo ono najgore o ljudima.

Iskreno nisam previše ni razmišljao o Čoliću. Znao sam da je u Beogradu i sam taj podatak je ponekad bio dovoljan da počnem preispitivati svoju dječačku fascinaciju. Dozvolite mi sada da budem malo ličan i da zakoračim na opasni teren patetike. Bio je negdje kraj 1996.godine. Ponovo su se uspostavljale telefonske linije. Vraćen i meni moj broj. Tog jutra mi je proradio telefon, a naveče je zazvonio. Ne znam kako i od koga je saznao da mi opet radi telefon, ne znam zašto sam mu, nakon svega, bio toliko bitan, ali telefon je zazvonio. Čola sa druge strane. Razgovor od dva puna sata, a sve ono što smo rekli moglo je stati u petnaestak minuta. Preduge pauze i zastajkivanja. Pauze koje su ponajviše o svemu govorile. I njegova stalna pitanja da li mi nešto treba i može li nešto učiniti za mene. Tim pozivom je dovoljno učinio. I više od toga.

Sretali smo se i kasnije. Uglavnom u Sarajevu kada bi došao da otpjeva koncert ili promoviše album. Znao sam povremeno i svoj profesionalni integritet staviti ispred osjećaja lojalnosti prema drugu, pa sam imao i nekih nimalo blagih prikaza njegovih novih albuma. Ako je i zamjerio nikada to nije pokazao. Možda neko drugi ima neki drugačiji doživljaj Zdravka Čolića, ali ja ću ga pamtiti po tih nekoliko prelomnih trenutaka u mom životu, trenutaka koje je obilježio svojim pjevanjem, svojim nastupima i svojom ljudskošću.