Čekao sam skoro dva puna mjeseca od izlaska novog albuma „Crvene jabuka“ da bih vam nešto rekao o njemu. Ponajviše zato što sam morao nekako sve te pjesme propustim kroz sebe i da budem do kraja pošten u njihovoj procjeni. Ta vrsta objektivnosti mi je posebno bila značajna jer sam na ovom albumu i autorski bio prisutan kao neko ko je napisao tekst za pjesmu „Grlica“. Odnosno, bilo bi pošetnije reći da je Geronimo napisao muziku na moj tekst.

Znam da će mnogi reći kako to nije ni nalik na onu nekadašnju „Crvenu jabuku“ i biće posve u pravu. Nije to ona nekadašnja „Jabuka“ i sa tim se i ja slažem. Ne može ni biti bez Zlatka Arslanagića i njegovog autorskog rukopisa. Ne može to biti ni ona nekadašnja „Jabuka“ koje je uslijedila nakon nekadašnje. Ovo je neka najnovija „Crvena jabuka“ kojoj sviću „Neka nova jutra“ kako se i zove ovaj novi album.

Svjestan je te činjenice i Dražen Žerić, jedini preostali član originalne „Crvene jabuke“, pa zato, po priv put cijela priča ide pod firmom „Žera i Crvena jabuka“. Dobro, znam ja da je to ponajviše zbog raspodijele novca prikupljenog od izvođačkih prava, ali je ime potpuno pogođeno. To sada i jeste prije svega Žera, pa onda i ono nešto malo što je od „Crvene jabuke“ ostalo.

Da li to znači da je u pitanju loš album kojim se krčmi stara slava nekada velikog benda. Odgovor na to pitanje u cijelosti ovisi od toga šta očekuje od te i takve „Crvene jabuke“. Ako želite nešto slično onome što su radili u drugoj polovini osamdesetih onda bolje da zaobiđete ovu ploču. A ako nemate nikakvih predubjeđenja niti unaprijed očekivanja onda sigurno možete pronaći i lijepih momenata na ovom albumu.

Prije svega, među tih petnaest pjesama ima sigurno dosta toga što se može okarakterisati pjesmama koje bi ponovo poželjeli čuti. Autorski su najprisutniji Mirko Šenkovski Geronimo i njegova supruga Dragana Kajtazović – Šenkovski. Žera su u priču uključio aranžerski i producentski što, iskreno možda i nije bilo najsretnije rješenje. Pomišljam da im je tu ipak trebao neko ko ima izraženu tu težnju kao perfekcionizmu. Neko ko ne bi pristao nikada da nešto bude naprosto „dovoljno dobro“.

Ipak je Geronimo dovoljno vješt da je ponudio, makar na površini, različit muzički doživljaj u svojim pjesmama, tako da ipak ne liče jedna na drugu kao jaje jajetu, a fino je uklopio i druge autore pa sa dobilo na svježini i raznovrsnosti.

Album otvara naslovna „Neka nova jutra“ koja i jeste nekako najprikladnija i da otvori album i da bude najavni singl (što je i bila). Kada mi je Žera poslao gotove pjesme jedno mjesec dana pred izlazak ploče ja sam bio uvjeren da je najbolji naziv „Ono što nisam imao“ po još jednoj od pjesama sa ploče. Čak sam mu to i rekao, međutim već je bilo odlučeno da se album zove „Neka nova jutra“. A meni je „Ono što nisam imao“ puno bolji naziv, a možda i bolja pjesma.

Ulazi „Jabuka“ na ovom albumu i u etno vode u pjesmama „Behar“, „Smilje“ i „Ako umram il’ zaginam“. Diskretno i sasvim lijepo se pojavljuje i Dino Muharemović sa pjesmama „Dunav miruje“ i „Benovi“. „Benovi“ bi mi sigurno bili najbolja pjesma na albumu da nisu obradili Fazlinu „Baščaršijsku“. Samo nisam siguran koliko će tu pjesmu prepoznati publika na hrvatskom tržištu ka kojem je „Jabuka“, htjeli mi to priznati ili ne, ponajviše okrenuta. Zato je druga obrada sa albuma, obrada pjesme „Tonka“ iz repertoara „Novih fosila“ smišljeno okrenuta ka toj vrsti publike. Ali nisam siguran da je to bio baš pun pogodak.

Kako god bilo „Crvena jabuka“ i sa ovim albumom nudi pjesme koje vrijedi čuti. Nije to loš album. Samo što je njihova nesreća što im svaki novi album upoređuju ne sa onim što drugi rade nego s onim što su nekada oni radili i to neminovno ide na štetu novih radova.