Dugo sam zagovarao ideju da se neke od najvažnijih patriotskih pjesama snimljenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu obnove. U novim aranžmanima i kvalitetnije tehnički urađene. Pa i da ih snime neki novi izvođači. I tu priču je konačno realizovala Televizija Hayat.

Odmah da kažem, da, ako je to neko imao pravo da uradi, onda je to ovaj medij. Zato što su oni televizijska kuća koja se ne dotakne ovih tema samo od praznika do praznika, nego u kontinuitetu rade na promociji Bosne i Hercegovine, njenih vrijednosti i očuvanju sjećanja na tradiciju i kulturu ove zemlje. Ali i na očuvanju sjećanja na nedavnu, bolnu i slavnu prošlost.

Po drugi put su se u studiju Hayata okupili neki mladi i neki etablirani izvođači da bi nas podsjetili na pjesme koje su prije trideset godina značile mnogo više od pjesama. Značile su često razliku između nade i očaja. I te pjesme su i do dan danas sačuvale svoju vrijednost i po tome su posebne i drugačije od pjesama koje su nastajale u ratnim okolnosti bilo gdje drugo u svijetu.

Baš zato što su bile i ostale drugačije ostale su i opstale su. Zato što u tim pjesmama nije bilo ni u naznakama mržnje, osvete ili omalovažavanja bilo koga. Pa čak ni prema onima koji su rušili i uništavali Bosnu i Hercegovinu i ubijali njene građane. To su pjesme pune bola, pune ljubavi i pune nade. I prkosa. I odlučnosti. Ali nikad mržnje.

Bilo ih je lijepo čuti u nekim drugim okolnostima. Ali čak i trideset godina kasnije nije ih jednostavno čuti. Zato ja o ovom koncertu ne mogu ni pisati sa isključivo muzičkog ili izvođačkog aspekta. Ne možeš procjenjivati nečiji nastup ako ga gledaš kroz suze. A ja jesam dobar dio ovog koncerta preplakao. I da znate da nisam bio jedini.

Zato sam sutradan ujutro, sve to pogledao onako kako je izgledalo televizijskim gledaocima. Pomislio sam da je možda naboj emocija u samom studiju izazvao takva osjećanja. Nije. Na ekranu je to čak izgledalo i snažnije i emotivnije. I treba tako. Važnije je svakako kako će to doživjeti milioni koji će to gledati u snimku nego kako to izgleda za nas pedesetak koji smo počašćeni mogućnošću da to pratimo uživo.

Ne znam ni koliko je pristojno u ovakvom kontekstu uopšte pominjati izvođače, ali bilo bi neuporedivo nepristojnije da ne pomenem čovjeka koji je sve to muzički i aranžerski uobličio. U pitanju je Dino Šukalo, stvaralac, slobodno recimo i umjetnik, koji odavno nadrasta gabarite vrsnog instrumentaliste. Dino je, bez ikakve sumnje, danas jedan od najcjenjenijih aranžera, producenata i ljudi koji istražuju nove muzičke svjetove ne pristajući na puku reproduktivnost.

A i postavka nastupa nas je vodila ka preemotivnom kraju. Barem za mene. I bilo je drugačije od očekivanog i predvidljivog. Kada je na scenu izašao Muhamed Fazlagić Fazla svi su, naravno očekivali da sad čuju “Sva bol svijeta”. A onda iznenađenje. Izveo je “Kiša ruši grad”, pjesmu koja u nekom mom malom svemiru ima posebno mjesto. Ili kada “Grbavicu” izvede jedan od njenih autora Mustafa Čizmić. Sigurno je, zanatski gledano, nije izveo bolje nego Tifa. Ali ju je sigurno izveo sa posebnom emocijom. A kada donesete emociju onda sve drugo postaje manje bitno.

Zapravo postaje posve nebitno ko je kako pjevao. Jer taj koncert i nije osmišljen da nam to bude presudno. I kada su na kraju, svi učesnici zajedno izvodili “Pismo prijatelju (Da ti roknu samo dvije”) efektniji kraj se nije mogao ni zamisliti. Ni bolja poruka od one “nikada se ne ponovilo”. I toj poruci nemam šta ni da oduzmem ni da dodam kada su u pitanju okolnosti koje su rezultirale pojavom svih tih pjesama koje smo u prazničnoj noći slušali. Ali neka se ipak ponovi i naredne godine sjećanje na sve te velike, sjajne i prkosne pjesme. Na pjesme koje nemamo pravo zaboraviti.