Prije šest godina, u martu 2017.godine, Almas Smajlović mi je poslao da čujem neke nove pjesme koje je radio. I baš su me iznenadile. Ne znam šta sam očekivao, valjda nešto u stilu „Erogenih zona“, a ono što sam čuo bilo je poptuno drugačije. Ali bile su to samo četiri pjesme i sa nestrpljenjem sam očekivao taj njegov prvi solo album. Tada sam o tim pjesmama napisao:

Ali to je zapravo onaj isti zvuk koji smo čuli na koncertnom albumu „Erogenih zona“, prije desetak godina. Albumu koji nam se, možda baš zbog toga, toliko dopao. I zašto onda to nije sačuvao za novi album „Erogenih zona“, na koji već predugo čekamo, može se neko upitati. Za mene je odgovor jednostavan. Zato što ni taj posljednji album „Zona“ nije išao u onom pravcu u kojem su ortodoksni fanovi ove grupe očekivali da se ide. Već tada su njihove pjesme dobile formu u kojoj su se, sasvim komotno mogle odsvirati negdje na nekom derneku, ili na plaži dok se vatra polako gasi, ali niko to ne osjeća jer iznutra grije jeftino vino dok flaša ide u krug.

I kao što sve ide u krug tako je i album dobio očekivano ime „Krug“.Desilo se još par singlova prije samog albuma, a sada je sve to konačno, da tako kažem, zaokruženo. Postoji jedna sjajna stvar kada su krugovi u pitanju. Ne znaš je li se krug zatvorio ili naprosto nastavlja dalje. U koju god tačku da staneš na obodu kruga možeš za nju ustvrditi da je početak. Tako ću i ja ustvrditi da je album „Krug“ početak novog Almasovog putovanja.

Sve je bilo spremno da dobijemo tu ploču (sad to mogu da napišem jer se ploče, hvala Bogu vraćaju), a onda nas je pogodila pandemija. Nakon dueta sa Tifom u pjesmi „Kad boriš se sam“, te pjesme „Krug za nas“ uslijedio je i duet sa Božom Vrećom i pjesmom „Ne želim odustati“. Ta pjesma je svjedočila još jednoj saradnji. Onoj sa Hamom Salihbegovićem, koji je napisao tekst na Almasovu muziku. Hamo se pojavio kao tekstopisac na još dvije pjesme sa albuma, te kao aranžer i gitarista, a uradio je i muziku za pjesmu „Kora“. Zapravo, u oči mi je upala činjenica da se, na ovom Almasovom albumu, okupila skoro cijela postava grupe “Konvoj” sa njihovog prvog albuma.

Da bi sve bilo „uz malu pomoć Almasovih prijatelja“ na većini pjesama stihove je ponudio Bakir Hadžiomerović, Almasov prijatelj i saradnik iz grupe „Grafit“. Ja bih se čak usudio reći da je suština ovog albuma taj autorski dijalog između njih dvojice.

I onda svemu tome dodamo spisak ostalih saradnika i vidimo da je to jedna vrijedna generacijska priča nekada mladih stvaralaca. Sada, uz puno dobre namjere, moramo konstatovati da su to stvaraoci u srednjim godinama. A dovoljno je, uz već pomenute, samo nabrojati imena kao što su Muamer Đozo, Adis Sirbubalo, Dino Šukalo, Nermin Puškar, Damir Arslanagić, Nedžad Merdžanović, Đani Pervan, Enes Zlatar Bure…

Posebno mi se dopao način na koji su djevojke iz Superar Cadenza dale svoj doprinos u nešto drugačijoj verziji pjesme „Samoća“. Postoji taj poseban trenutak kada znate da slušate veliku pjesmu. E, za mene je to bio trenutak kada su na promociji izveli baš „Samoću“ i baš u toj verziji.

Mora se cijeniti Almasova spremnost da izađe iz zone komfora i da skrene sa sigurnog puta koji je utabao sa „Zonama“. Puno bi lakše bilo i dalje raditi po ustaljenom obrascu. Nekome se može učiniti da te pjesme nemaju onu energiju kakvu nam je isporučivao njegov nekadašnji bend. I taj neko bi se prevario. Ima tu energije, samo ne više one očite i transparentne. To je ona energija koja treperi negdje ispod površine, kao ponornica i čeka da izbije u pravom trenutku.

A Almasov album nam stiže u najboljem mogućem trenutku da ovo proljeće učini vrijednim slušanja.